2 Sam 5, 1-3
Kol 1, 12-20
Lk 23, 35-43
U nekoj dalekoj zemlji na dvorcu je živio mladi kraljević koji je jako volio dragulje i konje. Jednoga dana neki mu prolaznik ponudi jedan dragulj, a kralj ga, oduševljen, odmah htjede kupiti. No, njegov mu savjetnik šapnu da ipak malo pričeka jer se u selu nalazi neki Židov koji se dobro razumije u drago kamenje, pa neka njega pita vrijedi li taj dragulj. Kralj je na to pristao i zapovjedio da Židov dođe. Nakon što je ovaj pogledao kamen, ozbiljnoga lica savjetovao je kralju da ga ne kupi jer mu je vrijednost neznatna, te da u gradu ima mnogo vrjednijih s prihvatljivijom cijenom. Kralj ga je poslušao pa nije kupio dragulj, a Židova je za dobar savjet nagradio s tri bakrena novčića.
Nakon nekog vremena kralju je za oko zapeo krasan konj. Odmah ga htjede kupiti, ali se prvo opet odluči posavjetovati sa Židovom koji se dobro razumio i u konje, ne samo u dragulje. Nakon što je ovaj dobro pregledao konja, kralju je savjetovao da ga ipak ne kupi jer je konj nepouzdan, hirovit i nemiran, pa bi ga lako mogao zbaciti, što je opasno i po život. Čuvši savjet, kralj ne kupi konja, a Židova opet nagradi s tri bakrena novčića.
Nakon nekog vremena, kralj se (kao i svi mi u trenutcima samopreispitivanja) upitao: „Tko sam, zapravo, ja?“ Sjetio se starog mudrog Židova i zapovjedio da mu ga dovedu. Kad je Židov došao, kralj ga upita: „Židove, reci tko sam ja?“ Na to mu Židov odgovori da on nije kralj nego jedan obični, prosječni škrtac. Kraljević, ljut zbog takvog odgovora, baci nezahvalnog starca u tamnicu i sav uzrujan otrča svojoj majci: „Zamisli, majko, što mi je rekao Židov! Kaže da sam ja obični škrtac, a ne kralj!“
Majka reče: „Naravno, sine moj, da si ti kraljevske krvi. Zaboravi na starčeve brbljarije.“ No, kralj je primijetio da je u majčinu odgovoru nešto ostalo nedorečeno i suzdržano, pa je ustrajao: „Majko, ja želim istinu, reci mi!“ Tada mu majka prizna kako je rodila sina kojemu su svi klicali i veselili se, ali je njezin sin nakon četiri dana umro. Tada se je sjetila da je isti dan rodila jedna sluškinja u selu. Tražila je da dođe k njoj i dade joj svoga sina. „Sine moj, to dijete – to si ti!“, iskreno mu je priznala majka.
Kraljević bez riječi ode u tamnicu, oslobodi staroga Židova i upita ga: „Reci mi, Židove, odakle si znao da ja nisam kraljevske krvi?“ Oklijevajući, Židov ipak prizna: „Kad sam ti savjetovao da ne kupiš onaj bezvrjedni dragulj, ti si me otpustio s tri bakrena novčića. I kad sam ti spasio život savjetom da ne kupuješ onoga nemirnog i bijesnog konja, opet si me otpustio s tri bakrena novčića. Tada sam spoznao da ti nisi pravi kralj. Pravi kralj daje iz punog srca – pravi kralj daje kraljevski.“
Tako završava ova priča. Sad nam je jasno kakvoga kralja danas, na nedjelju Krista Kralja, častimo i slavimo.
Naš je Kralj dao kraljevski. On je dao sve. Dao je, ni manje ni više, samoga sebe. Nije se brinuo za sebe, nego za nas, svoje podanike. Nije živio za sebe, živio je za nas. Dao nam je sve što je imao. Razdijelio je i konje i dragulje, ostavši gol i bos, da bi nam na koncu dao i svoj život. Između neba i zemlje umro je na dvjema gredama, za nas i cijeli svijet. Ponad glave ostala je visjeti pločica s natpisom: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Namjera je bila pogrdno se i posprdno osvrnuti na Isusove tvrdnje o tome tko je i što je, no mi znamo pravu istinu. Isus nije tek tvrdio da je On kralj – On uistinu to jest. Pa ako je i kojemu svećeniku ili pismoznancu zasmetala Njegova „titula“ na pločici zabijenoj u drveni križ, i Pilat bi ga mogao „ušutkati“ riječima: Što napisah – napisah. Vjerujemo da je u sebi pomislio: Trebao sam napisati: “Isus Nazarećanin, kralj.“ Kralj svih. Kralj vječnosti. Vjerujmo u to poput desnog razbojnika, nemojmo Njegovu krunu vagati riječima sumnje iz svjetine pod križem: „Ako si ti kralj židovski, spasi samog sebe!“ Krist je kralj svijeta, kralj početka i kraja, kralj vjekova. Veselimo se ulasku u Njegovo kraljevstvo. Budimo mu odani dvorjani, vjerni podanici. Neka zatrube zlatne kraljevske trublje pri našemu ulasku u kraljevstvo svjetla.
Naš je kralj dao kraljevski samoga sebe – od jaslica do križa. Često nam se učini da mi kao kršćani stalno nešto „moramo“, stalno smo nešto obvezni – „ti trebaš, ti moraš, ti imaš“… No, shvatimo – biti kršćaninom u prvome je redu dar! Kršćani su kraljevski obdareni ljubavlju, svjetlom i nadom. Ako to u srcu osjećamo i svjesno živimo, onda smo sretni što nas taj dar, ta milost obilato nagrađuje, naš siromašni život čini bogatijim, tako da i mi možemo kraljevski darivati druge.
Takvom širokogrudnom, velikodušnom, kraljevskom davanju svi smo pozvani. Pred nama je novi dan u kojemu se možemo pokazati kraljevski darežljivima. Ne pitajmo svaki put: što imam od toga, čemu to koristi, ne dajem li uzalud, hoće li darovani to uludo potrošiti, spiskati, profućkati, zaboraviti… Dajmo i dajimo kraljevski. Uostalom, „kršćanstvo i nije do li bezrezervno davanje i darivanje. Bog Otac dao je svoga Sina, a Sin je dao samoga sebe. To je najljepša i najtočnija definicija kršćanstva. Amen.
p. Anđelko Sesar