29. Nedjelja kroz godinu

Pater Anđelko

 

Iz 53, 10-11
Heb 4, 14-16
Mk 10, 35-45

U svim današnjim čitanjima temeljni je motiv – služiti. Prava kršćanska veličina nije u vladanju, ma kako ono bilo pravedno, nego u služenju braći. Uzor kršćanima je Onaj koji se nije uzvisivao i isticao svojom moći, pokazujući im svoju snagu i superiornost. Naprotiv, On se je uvijek ponizivao, umanjivao svoje zasluge, taktički nastojao sebe zatomiti da bi netko drugi preko Njega „narastao“, vratio vjeru i samopouzdanje. On je primjer svakome od nas da budemo spremni na žrtve i odricanja, na šibanje i vrijeđanje, na pripisivanje vlastitih zasluga drugima… Zašto? Samo onaj koji se u svojoj iskrenoj skromnosti ponizi i ostane stajati daleko na začelju – bit će pozvan u prve redove. Tako govori Gospodin. Sluga pravedni, spreman ponijeti patnje cijeloga svijeta, dovoljno jak i pun vjere da preuzme na sebe tuđe propuste i grijehe – opravdat će zlo nagomilano na svijetu i iskupiti mnoge koji bi u protivnome već odavno bili prekriženi. Koliko smo se samo puta pitali zašto se još uvijek vrti ova naša nesretna zemaljska kugla prepuna boli! I koga to otkupljuju nevini? Djeca, siromasi…? Zašto oni na svojim slabašnim leđima nose teret grijeha debelih glavešina u foteljama i na prijestoljima? Zašto oni opravdavaju postojanje onih koje bismo (grubo) mogli nazvati ušima čovječanstva, parazitima, nametnicima? Zar njihova nevinost amnestira grijehe ubojica, izdajica, nasilnika, silovatelja, izrabljivača, tlačitelja? Je li bol koju oni podnose zalog za budućnost čovječanstva? Dokad će ta patnja trajati i ima li ona kraja? Kada će i Gospodinu dozlogrditi preko žrtve opravdavati postojanje onih koji to postojanje ne zaslužuju? No, tko smo mi da zaključimo da nečije postojanje nije opravdano? Gospodin ima svoju „pedagogiju“ i samo on zna zašto nešto čini. Pa i kad nam se čini da su Njegovi putovi trnoviti i okrutni, treba uvijek vjerovati da je to za neko dobro. On zna. On zna i zašto žrtve otkupljuju nezahvalnike. On zna što znači biti iskušavan jer je nama jednak u svemu osim u grijehu. Zato nas razumije i zato je naš supatnik, pa po Njemu tražimo milost i milosrđe u Onaj čas…

Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi i Isusovi učenici, neprestano slušajući o Kraljevstvu Božjem, nisu mogli prestati misliti o tome predivnome mjestu u koje bismo, na koncu, svi trebali prispjeti i u kojemu je upravo Njihov učitelj – gospodar, vladar i kralj. Kako bi tamo moralo biti fantastično – nema nepravde, nema boli, nema napornoga rada bez plaće, nema suza. Tamo vladaju pravednost i mir, tamo su napojeni svi žedni i namireni svi gladni, zlatom zaogrnuti svi goli i bosi, utješeni svi koji su strpljivo čekali pravdu. Učenici su slutili da će to Kraljevstvo uskoro doći kako se Isus sve više približavao Jeruzalemu, Svetomu Gradu u kojemu treba započeti vrijeme Božje vladavine o kojoj je Učitelj skoro svaki dan govorio. To se više ne može odgađati.

Apostolima Jakovu i Ivanu, vjernim slugama Učitelja Krista, nije se činilo opasnim ili neumjesnim zamoliti Isusa da u tome Kraljevstvu za njih osigura mjesta sebi s lijeva odnosno desna, te im tako ukaže veliku čast i očituje svoje povjerenje. Uostalom, bili su Njegovi sljedbenici na trnovitome zemaljskome putu, i to od samoga početka, pa žele s Njime ostati zauvijek, i u vječnosti, ne odvajajući se od Njega ni trena. Malo smo iznenađeni njihovom samouvjerenošću, čak bismo rekli i drskošću. Pitamo se odakle im toliko hrabrosti i samopouzdanja da pristupe Kristu i zamole Ga za rečeno, s obzirom na to da nisu jedini apostoli i jedini zaslužnici za „počasna mjesta“. Ne bi li trebali biti zadovoljni time da će uopće dospjeti u Božje Kraljevstvo? Tražiti posebna mjesta – nije li to previše? Ipak, mislim da smo to njihovo „guranje“ u prve redove malo krivo shvatili. Oni jesu željeli i u vječnosti biti tik uz Krista, ali ne zbog vlastite taštine, nego možda više zbog toga da i ondje budu uz Njega ustreba li mu pomoć i podrška, uvjereni da bi Mu mogli olakšati ispijanje svakoga gorkoga kaleža koji slijedi. Isto tako, uvjereni su da su svojom odanošću automatski osigurali svečanu ložu uz Krista, jer su uvijek bili samo Njegovi i uz Njega – pa ni u vječnosti ne mogu zamisliti drugačije odnose. Možemo im oprostiti ako su i poželjeli da, sjedeći uz Kristovo prijestolje, i na njih padne malo Njegova sjaja i časti. Uostalom, zaslužili su ga i tek će ga itekako zaslužiti svojim neumornim svjedočenjem za Krista.

Pa ipak, Isusa tek čeka nesmiljena stvarnost. Gorki kalež koji će ispiti – morat će ispiti sam. Uronit će u krštenje smrću. Njegovo prijestolje najprije ima oblik križa. On to ne govori otvoreno, ali apostoli slute da Ga čeka strašna zemaljska sudbina, neizbježna na putu za Njegovo Kraljevstvo. U njoj će i oni, kao svjedoci, sudjelovati, i proći strašne progone do konačnoga odmora. Prijestolje koje čeka Krista na vrhu je Golgote, i do njega se treba uspeti ispljuvan, išiban, izranjavan, ponižen, razapet i ubijen. Jesu li spremni slijediti Ga?

Sada je jasno. Nisu u pitanju čast i vlast, još su daleko nebeske vojske i tron od oblaka. Upravo ih zato pita jesu li spremni piti čašu koju će On ispiti. Oni odgovaraju, hrabro i naivno, da s Njime žele i mogu dijeliti Njegovu sudbinu. No, Isus postavlja stvari drugačije: onaj koji se odluči za zajedništvo s Njime u životu i smrti, neće više pitati za prijestolje. Mjesta s desna i s lijeva Isusu već su zauzeta. Bog  je to odavno odredio. Kad se Isus popne na prijestolje, odnosno križ, s Njime će, s desna i s lijeva, „koncelebrirati“ dvojica grešnika osuđenih na smrt – dvojica razbojnika. Uznesen na Nebo, više neće znati ni za kakvu hijerarhiju. Tamo nema rangiranja, tamo smo svi isti, upravo onakvi kakvi smo trebali biti na zemlji – jednako vrijedni, braća.

Razumljivo je da su se ostali apostoli ljutili na ovu dvojicu koja su se gurala i preporučivala za počasna mjesta, no i njima je Isus dao do znanja da je kod svih kršćana potrebna temeljna promjena doživljavanja strukture vlasti. Za mjesta slugu i služenja nitko se ne bori. Biti sluga dvojici gospodara prema Isusovim je riječima nemoguće, a biti sluga svima Jobova je sudbina koju može podnijeti samo posve nesebičan čovjek. Traženje počasnoga mjesta u Crkvi, u krugovima Isusovih sljedbenika, protiv je Njegove riječi i volje. Biti „jednakiji“ od drugih ono je što je Isus oduvijek kritizirao. Tako je i ovaj put. Među braćom nema jednakijih. Svi bi(smo) se trebali jedni drugima darivati i predavati u nesebičnosti i ljubavi. To bezrezervno sebedarje, koje ne mari za počasne lože i svečane pozivnice za stol Gospodnji, ono je što Krist nudi kao primjer. Nebrojeno je puta ponovio: „Tko među vama želi biti najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko među vama želi biti prvi, neka vam bude sluga! Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“

Riječima i djelima cijeli se stavio na stranu siromašnog, bolesnog, grešnog čovjeka, na stranu svih koji ga trebaju. To isto zahtijeva od svih koji ga žele slijediti. Ne budimo častohlepni, ne prisvajamo tuđe zasluge, a još manje očekujmo počasni tretman i mjesto koje smo „zaslužili“. Tamo kamo svi želimo dospjeti to nam ni najmanje neće biti važno. To je bitno samo ovdje dolje, na Kalvariji naše svakodnevnice, podno Kristova križa koji Mu valja pomoći ponijeti. Samo se tu borimo za pozicije, gazimo ideale i principe za „unapređenje“, smatrajući se zakinutima ako nismo među odabranim uzvanicima i na najbanalnijoj zemaljskoj svadbi. Po zajedničkom uskrsnuću bit će smiješno sjetiti se naših ludih ljudskih željica. Sretni i spokojni u zajedničkoj jednakosti uživat ćemo obećano Kraljevstvo. Amen.

 

p. Anđelko Sesar