Mk 11, 1-10
Cvjetnica je nedjelja muke Gospodnje, no – koliko nam god u ustima bio opor ukos mučnih događaja koji će uslijediti, toliko nas obuzima radost što možemo biti sudionici svečanoga dočeka našega Gospodina pri Njegovu veličanstvenu ulasku u Jeruzalem. Takvi smo mi ljudi, a to je možda i dobro – uvijek nam radosni događaji zasjene ružne, odagnaju misli od mučnih osjećaja. Tako se za Božić beskrajno veselimo rođenju djeteta Isusa, vrlo malo misleći na prave razloge Njegova dolaska među nas, a još manje na užase koje će to dijete, kad postane mladić, zbog nas proživjeti. Ne mislimo na bol koju smo Mu priskrbili, na razočaranja koja je od nas doživio, na izdaju kojom smo Mu stoput ranili srce, na sljepilo od kojega nikako da ozdravimo iako nam Njegovi čudotvorni dlanovi stoput dodirnuše vjeđe… Tako je i na današnji dan. Pridružujemo se gomili na jeruzalemskim ulicama, vičemo: „Hosana!“, mašemo palminim granama, pred Krista prostiremo svoje najbolje haljine – beskrajno sretni da smo Ga dočekali – Njega, Spasitelja, Učitelja, Kralja našega! Malo tko danas misli na to da će tek za koji dan isto to mnoštvo pred Pilatom inzistirati na tome da se toga samozvanoga kralja razapne kao upozorenje svim drugim drznicima i huliteljima.
Sva četvorica evanđelista pišu o Isusovu ulasku u Jeruzalem. Svi (osim Ivana) navode i nježni detalj u kojemu će biti mnogo simbolike. Krist, naime, ne ulazi u grad na bijelome konju – na slavnom Bucefalu poput Aleksandra Makedonskog – ili poput kakvog drugog slavnog vojskovođe koji, prolazeći ispod slavoluka pobjede, svome narodu donosi dobre vijesti o pobjedi nad neprijateljem. Ne, Krist dolazi na magaretu, poput običnog čovjeka. Na magaretu je nošen na popis stanovništva, na magaretu je s roditeljima bježao od Herodove naredbe u Egipat, na magaretu ulazi u Jeruzalem da se privede kraju ono što stoji u Pismu i što je ionako neizbježno.
Iako kralj, Krist nije ovjenčan lovorovim vijencem (štoviše, Njega će, kao kralja, okruniti trnovom krunom). Ne dolazi u sjajnome oklopu, s mačem optočenim dragim kamenjem. Nema štit ni štitnike, nema uzdignuti vizir sjajne kacige nepobjedivoga vojskovođe. Njegove ruke nisu mišićave, a čelo mu nije uzdignuto. Ne prate ga legije, centurije, kohorte… Njegove su „formacije“ Njegovi učenici i sljedbenici, mali obični ljudi. On je Kralj mira – tako su ga najavili anđeli već pri Njegovu rođenju. Njemu ne treba naoružana pratnja jer je On sam mir. Ne ulazi najavljen zlatnim trubljama, nego uzvicima radosti: „Evo ga! Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi!“
Upravo ti uzvici u nama bude nadu da su ljudi konačno progledali. Mašu palminim granama, guraju se da dotaknu haljine svoga Gospodina – Isusa iz Nazareta galilejskoga, slave Ga kao samoga Spasitelja… pa ipak, znamo što će se uskoro dogoditi. No, danas ne mislimo na to, nego – u skladu s nazivom današnjega blagdana – na cvijeće kojim je naš Gospodin bio zasut i na silno mnoštvo koje mu se toga dana radovalo.
Mnoge nacionalne zaslužnike dočekujemo s radošću – osobito sportaše jer oni „najglasnije“ promoviraju i reklamiraju našu domovinu; mnogim svjetskim političarima mašemo zastavama očekujući od njih javno svrstavanje uz naše nacionalne interese i protežiranje u svijetu – pa kako ne bismo s oduševljenjem dočekali Gospodina koji je naš najveći spasitelj i zaštitnik? Ne bismo li se i mi gurali u masi da ga dotaknemo, ne bismo li vikali: „Evo ga! Ide! Ide!“
No, kakva je naša priroda? Ako naš slavni sportaš jednom zakaže na terenu, lako i brzo zaboravljamo sva njegova dotadašnja postignuća. Ponašamo se razočarano – i on nas je izdao, a toliko smo nade polagali u njega; i on nas je iznevjerio – umislio se, ponijela ga je slava, spavao je na lovorikama pa se uljuljao u ugodu… Takvi smo uvijek. Krist nije iznimka; ni Njega nismo poštedjeli kratkotrajne privrženosti i skorašnjeg okretanja leđa. Već za koji dan izgurat ćemo Ga izvan gradskih zidina, ne sluteći da smo sami već odavno izgurani… Već za koji dan poželjet ćemo da nam pravdu i slobodu donesu zeloti; prepoznat ćemo se u rulji koja viče: „Pusti nam Barabu!“ Već za koji dan bit ćemo uvjereni da taj žgoljavi osobenjak koji sebe naziva kraljem ne može pomoći našem narodu. Kako doći do slobode prihvaćanjem tiranije, neprotivljenjem zlu silom? Kako se obraniti bez oružja, bez vojske? Kakvo je to kraljevsko nebesko koje će nam biti plaća? Nama i našoj djeci plaća treba ovdje i sada! Kakav je to kralj židovski koji se ne ustručava kročiti pod rimski krov, koji ruča s farizejima, koji brani bludnice? Kakva je to tužna goluždrava izdužena spodoba koja zagovara blagost, ljubav, milosrđe, oprost…? Kako oprostiti tlačiteljima, neprijateljima, okupatorima? Uostalom, oni ni ne traže oprost. Zašto nuditi ruku pomirenja nekomu tko tu ruku ne želi?
Ne treba nam taj jalovi mirotvorac koji je zaveo izgubljeno mnoštvo, hipnotizirao ga nedvojbenom elokvencijom i smutio tobože vizionarskim pretkazanjima. Nama treba oklopljena mišica da nas povede u boj. Treba nam srčani Davidov izdanak da nam donese slobodu i uništi naše neprijatelje, a ne mlaki mirotvorac koji propovijeda pacifizam.
Je li Isus Nazarećanin bio židovski kralj, kako Pilat dade napisati na pločici, i gdje je to Njegovo kraljevstvo – Kristov se narod još uvijek pita.
No, mi znamo da su latice cvijeća i palmine grane pale pred mlado magare koje je uistinu nosilo Spasitelja. Mi znamo da su se toga dana jeruzelemske ulice napunile mnoštvom dočekujući Pravoga. Žalimo što nismo bili tamo, što nismo mogli položiti svoje najbolje haljine na put kojim je prolazio. Žalimo što nismo nabrali najljepše cvijeće onoga podneblja, brnistru i lavandu, da bismo Ga pozdravili kao kralja. Pa ipak, znajući kakva je sudbina uskoro snašla Sina Božjega, zahvalni smo Ocu što nismo bili u mnoštvu koje je gledalo Njegovu Golgotu srameći se svoje izdaje. Zauvijek će nas boljeti svaki čavao u Njegovu dlanu jer nema opravdanja za ono što smo Mu učinili – mi, Njegovo stado. Zauvijek će nas boljeti rana načinjena kopljem, a usne natopljene spužvom umočenom u ocat moliti za oprost.
Neka nam se Krist smiluje i umiri duhove opustjelih jeruzalemskih uličica. Tim je kamenim ulicama prošao On, noseći naš križ, za spasenje svijeta. Neka maslinova grana koju držimo u ruci bude u slavu Njegova svečana ulaska u grad i u znak mira i pomirenja svih sa svima, po Njemu koji je upravo radi toga došao. Amen.
p. Anđelko Sesar