5. Uskrsna nedjelja

Pater Anđelko

Dj 14, 21-27
Otk 21, 1-5a
Iv 13, 31-33a, 34-35

Svatko se od nas mora moći identificirati. Svi znamo tko smo, čiji smo, odakle smo… Sve ima svoje porijeklo, identifikaciju, deklaraciju. Svaki automobil ima prepoznatljive oznake; registarske tablice, model, godinu proizvodnje, broj motora ili šasije, itd. Sve je točno deklarirano i zapisano. Ako je tako sa stvarima, ako su one na „inventarnom popisu“, kako isto ne bi bilo s ljudima? Svatko od nas ima svoju osobnu iskaznicu s bitnim podatcima o imenu, prezimenu, mjestu i datumu rođenja, s fotografijom, pečatom, zaštitom od krivotvorenja i slično. Dobivamo svoj jedinstveni matični broj da ni u kome slučaju ne dođe do zabune. Svatko može znati tko smo. U slučaju bilo kakve nedoumice ili sumnje, pokazujemo svoju osobnu iskaznicu legitimirajući se.

A koji je prepoznatljivi znak jednog kršćanina, neke kršćanske zajednice? Je li to crkveni zvonik koji se može vidjeti već iz daleka? Je li to sama crkva, koju su možda generacije i generacije gradile i obnavljale? Je li to neka četvrt prepoznatljiva po crkvenim zgradama, prostorima? Možda je to skupina ljudi koji imaju svoga župnika, zemaljskoga Pastira? Po čemu se može prepoznati da su to ljudi povezani s Kristom? Na sva ova pitanja Isus daje nedvojbeni odgovor: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13, 34).

U ovoj kratkoj definiciji jednog kršćanina rečena je bit. Isus najprije skreće pažnju na to da se kršćani ne smiju skrivati. Biti kršćaninom ne odvija se u tajnosti, u nevidljivom, u zakutcima, nego u javnosti. Samo kad smo prepoznatljivi kao kršćani – možemo „svijetliti“.

I na ovome mjestu Isus naznačuje da je s Njime počelo novo doba povijesti čovječanstva. Novi zavjet naviješta novi Jeruzalem, novo Nebo i novu Zemlju, Isus ostavlja nove Zapovjedi – upravo se tako mogu nazvati nadopune staroga Zakona. Već u ovomu svijetu posijano je to „novo“ koje dolazi s Neba. Ovo „novo“ Isusovi učenici trebaju živjeti javno i zapaženo. Biti pomirljiv, ne osvećivati se. Opraštati, zaboravljati nepravdu. Ljubiti, ne uzimati za zlo. Za evanđelista Ivana postoji prisutna eshatologija po kojoj je Krist, koji će ponovo doći, već sada prisutan u ljubavi. Snagom ove božanske ljubavi učenici mogu oblikovati svoj život i svijetu učiniti vidljivom Božju prisutnost.

U ovoj je Isusovoj zapovijedi naglašeno okretanje jedan drugomu. Sigurno je međusobna ljubav učenika od najvećeg značaja. Mnoge se zajednice dijele na lijeve i desne, na progresivne i konzervativne, i tako jedni drugima niječu ispravnost vjere. Veliki je broj katolika koji se tako nazivaju samo deklarativno, ali koji se teško nose s tolerantnošću. Vlastito mišljenje nepokolebljiv im je imperativ. Traže trun u tuđem oku, a ne vide brvno u svome. Ponašaju se kao farizeji, pa zahvaljuju Bogu što nisu loši kao ostali ljudi. Odriču se svoga brata zbog najmanje pogreške, a oholost im ne dopušta da mu pokucaju na vrata, oproste, pomire se. Samo teoretska ljubav, bez nastojanja da se dođe do razumijevanja nije moguća. Tako je i u međuvjerskim odnosima. Mi ne možemo reći da protestanti ili koji drugi kršćani ne žele biti Isusovi učenici. Bog je jedan, a „svačije je pravo disati“ (S.S. Kranjčević: Mojsije). Bratska ljubav presudni je kriterij za biti Isusov učenik.

Isusovu zapovijed da se učenici međusobno ljube ne smije se shvatiti kao ograničenje. Bit kršćanske ljubavi je da se ona ne ograničuje samo na određene osobe, nego je otvorena za sve. Krist je umro za sve, za svakoga od nas. Ne samo za jedan narod, za jednu vjeru. „Ovo je moja krv koja će se proliti za sve vas“, kaže se u kanonu mise. Isus misli na sve u svijetu. Time je krug učenika proširen. Ovo nas evanđelje poziva na solidarnost sa svima koji su spremni na ljubav. Ekumenizam, pomirenje, bratstvo pod istom kapom nebeskom – napor je i poslanje Crkve za pridobivanje svih za ljubav, a ljubav je druga riječ za Boga.

Mnogi traže put, a tek neznatni cilj – parafraza je Nietzscheove misli. I ovaj kriterij razlikovanja kod Isusovih se učenika mora uzeti u obzir. Svi mi tražimo prave putove, tapkajući u mraku. Kršćanin ljubi i zna da, ljubeći, svaki put vodi k istome cilju. On zna da je uz njega Bog koji ga ljubi, prati, čuva, upravlja i pomaže mu da dođe do cilja. A jedan je cilj. Onaj gdje će ljubav biti sve u svemu. Proslava Boga u Isusu Kristu počela je ovdje, na zemlji. Učenici su započeli ovo slavlje, ali prava gozba događa se u vječnosti. Amen.

p. Anđelko Sesar