Ez 37, 12-14
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45
Svatko je od nas izgubio nekoga voljenoga. Pa i ako je taj dugo bolovao, ako je gospođa Smrt odavna sjedila na njegovoj postelji, uvijek smo nespremni kada naš bližnji, kako kaže pjesnik Vladimir Vidrić u svojoj oproštajnoj pjesmi Adieu, siđe stubama njenoga grada… Razmišljamo o svojoj kratkovječnosti, kratkotrajnosti, neumitnoj prolaznosti… Radimo inventuru svojih života i pitamo se kako je moguće da se netko tko je do maloprije bio uz nas – bez nas uputio na drugu obalu… U svojoj tuzi i boli zaboravljamo na to da se zapravo samo vratio kući, tamo odakle je i potekao kao voda iz živa izvora, da mu je sad dobro, da je sa sebe skinuo sav teret boli, da je lagan kao haljina načinjena od mladoga proljetnog lišća, obasjan svjetlom, okupan vedrinom, mekan kao oblak… Ne mislimo, dakle, na to, nego se češće potpuno predajemo teškim baroknim mislima na smrt, doživljavajući sebe kao sporedne uloge u ovom nemilosrdnome svijetu koji je kao veliki ‘teatrum mundi’, a u kojemu mi samo odigramo svoju minornu rolu, povučemo se s pozornice, nakon toga padne teški zastor od baršuna i – to je sve. Miroslav Krleža kaže: „U smrti se rastapaju stvari kao šećer u kavi“, ali isto tako tu svoju deprimirajuću misao dopunjava posve kršćanskim viđenjem stvari, iako to možda ni sam nije primijetio, kada kaže: „Da smo na vlastitom odru tako mudri kao što bi svatko od nas mogao biti da je iz zbroja svojih vlastitih gluposti izvukao treći korijen pameti, nitko se ne bi bojao umrijeti.“ Strah od smrti posve je prirodan, kao što je posve prirodno nakon smrti zapasti u sveopću apatiju i malodušje. Pitamo se jesu li bila uzaludna sva naša nastojanja, htijenja i stremljenja, jesmo li se uzalud trudili, patili, mučili, jesmo li premalo uživali u ljepoti, a previše se brinuli za ovozemaljske stvari, jesmo li nepotrebno lomili noge trčeći, kako kaže Cesarić (Oblak), „za vlašću, zlatom il za hljebom“, nemajući vremena za igru sa svojom malom djecom, za izlete u šumu do koljena zagazilu u zlatno jesensko lišće, nemajući vremena za izbrojiti točkice na bubamari i pruge na pčeli, nemajući kad, kroz zavjese od vlastitih trepavica, plavom bojom neprimjetno spojiti nebo i more… Koliki li su književnici pisali o smrti kao enigmi, kao o bešćutnoj sluškinji Tame koja stoji iza naših vrata… zaboravljajući da ona nije sluškinja Tame nego Svjetla, da je ona tek Gospodnja izaslanica i naša sprovoditeljica na zelene livade vječnosti okupane suncem. Ona ima ulogu onog antičkog i srednjevjekovnog splavara iz legendi, koji nas prevozi na drugu stranu rijeke. Nje se ne trebamo bojati!
Dok je bolovao od tuberkuloze, pred kraj svoga mladog života, Antun Branko Šimić napisao je pjesmu Smrt i ja koja je tek jedna u nizu njegovih pjesama s istom tematikom. U njoj kaže: „Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakome času. Jednoga dana ja zastanem, a ona raste dalje u meni, dok me cijelog ne preraste i stigne na rub mene. Moj svršetak njen je pravi početak: kad kraljuje dalje sama.“ O, da je barem ovaj pjesnik koji se na drugu obalu otisnuo u svojim dvadesetim godinama, ovdje, s nama, da ga utješimo pravom istinom, a ona glasi: Krist je smrt smrti! On je mors mortis! Njegovo je kraljevstvo finalno, ne njezino. Ona ni nema svoga kraljevstva, ona je tek Gospodnja podanica koja spava u kućici za sluge i čeka zapovijed.
Stoga i u naricaljkama i u žalopojkama, i u elegičnim mislima i baladičnim raspoloženjima – treba vjerovati da je smrt kraljevski glasnik koji nas, doduše, odvodi od naših najmilijih, ali tek zakratko, i ne ako nismo ispunili svoju misiju ili ako se preko nas ne ispunjavaju neki drugi Njegovi planovi. Vrlo ćemo se brzo, odjeveni u vječnost, ponovno sresti! Samo se malo trebamo strpiti.
Pa ipak, nestrpljivost nam je urođena mana. Nestrpljive su bile i Marta i Marija, očajne zbog smrti svoga brata Lazara, predbacujući svome Učitelju tugu koja ih je snašla riječima: „Gospodine, da si bio ovdje, naš brat ne bi umro…“ Nismo li im i mi slični? Ne optužujemo li i mi Gospodina za rastanak s našima s kojima se nismo ni pošteno oprostili: „Zašto baš on? Zašto baš meni? Pa tek je počeo živjeti! Pa tek su mu se rodila djeca! Pa taman mu se, nakon godina uzaludne muke i truda u životu, mozaik lijepo složio, mogao je bar jednu godinu uživati! Ostavio nas je same…“ Predbacivanja se gomilaju, roje se pitanja bez odgovora, u svojoj boli (a pomalo i sebičnosti) ne mislimo na onoga koji je otišao u raj da bude naš odvjetnik i zagovornik, izravna „veza“ s Nebom i njegovim vrhovnim poglavarom… Lagan i oslobođen tereta, svjež i ozaren kao mlada rosna trava, umiven u Gospodnjoj milosti, napokon je dočekao svoj mir. Mozaik mu se nije složio na zemlji, nego na Nebu – samo se tamo sve definitivno sklopi i uklopi, i djeluje poput veličanstvenog vitraja kroz koji nam lica miluje Gospodnja svjetlost.
Smrt, dakle, nipošto nije kraj, a grob je tek privremena pohrana nas samih, škrinjica s ostacima našeg ionako smrtnog tijela, dok naše duše vjeruju u riječi proroka Ezekiela kojima je citirao Gospodina: „Ja ću vas izvesti iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu, i udahnuti duh svoj u vas da oživite…“ Jer mi nismo u tijelu, nego u duhu, ako Duh Božji prebiva u nama – riječi su svetoga Pavla – a Onaj koji Krista uskrisi od mrtvih oživjet će i naša smrtna tijela – kada dođe čas.
Isus s uplakanim sestrama kreće do groba u kojemu je Lazar ležao puna četiri dana. Kao i uvijek, prati ga mnoštvo. Neki su potreseni Njegovom ljubavlju prema prijatelju, drugi pak, oni skloniji sumnjičavosti, pa i provokaciji, zločesto podbadaju: „Zar on koji je slijepcu otvorio oči nije mogao činiti da ovaj ne umre?“
Isus zahvaljuje Ocu što je uslišao Njegove molitve, naglas, da čuju i oni skeptični koji su, nakon ovoga čuda, povjerovali u Njegovo poslanje.
Mrtvo tijelo Lazarovo, već okupano i pomazano, ustaje, na nevjericu svih i nijemu radost Marte i Marije.
Gospodinu ništa nije nemoguće, pa ni narediti smrti da ustukne, odstupi, pokori Mu se. Lazara je oživio da se po tome činu ostvare neki drugi planovi. Isto se tako po smrti naših voljenih ostvaruju neki Božji planovi, mudri i plemeniti, pravedni i spasonosni. Vjerujmo u to i, kako Krist kaže Marti, vidjet ćemo slavu Božju. Tomu dodajmo: i ponovno se sresti s našima. Amen.
p. Anđelko Sesar