Izl 22, 20-26
1 Sol 1, 5c-10
Mt 22, 34-40
Mi smo od malih nogu, oponašajući primjere ljudi oko nas, naučili druge promatrati kroz ovakve ili onakve naočale. Zato nam se uz određenu osobu uvijek jave određeni osjećaji, dojmovi, predodžbe – ono što smo preko drugih ili vlastitim iskustvom spoznali. Prema njoj postupamo i zaključujemo na temelju toga, nerijetko i samo na temelju izgleda, premda teoretski znamo onu staru hasidsku opomenu: ne gledaj vrč, nego njegov sadržaj! Ne razmišljamo kako su takvi naši sudovi varljivi, nesigurni i krivi. Jer, što mi možemo istinski znati o drugima kad smo sami sebi često nepoznanica? Pjesnik Ujević kaže: „Uplašen sobom svoje suze gutam, tajanstvo stvari i života zebe, ne poznam ništa – a najmanje sebe.“ Zato je najbolji mogući stav prema svakoj osobi – ljubav. Ako smo zahvaćeni duhom ljubavi, nikada nećemo pogriješiti u prosuđivanju.
Zapovijed „Ljubi bližnjega kao samoga sebe“ treba shvatiti bez pridržaja i ograničenja. Bližnji nije onaj koji mi odgovara, nego onaj tko prolazi pokraj mene, bez ikakve iznimke. Sveto pismo još kaže: `Možeš jer trebaš`. Gospodin to traži, a On ne zahtijeva ništa nemoguće. Tako veli sveta Edith Stein, poljska Židovka, obraćenica pa karmelićanka, ubijena u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. No, teško je, štoviše nemoguće, voljeti tako svojim ljudskim srcem. Dogodi se da te i najbliži, najdraži pokatkad dovedu u situaciju srdžbe da taj tren ni prema njima ne osjećaš ljubav, kao da se skrije, potamni. A što tek reći o ljubavi prema onima koji nam nisu simpatični svojim karakterom, nastupom, stavom?
Pa kako je onda moguće ljubiti bližnjega kao samoga sebe? Jedino tako da ljubimo Boga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Jedino tako da stvorimo u svojoj duši prostor za Boga koji će u nama ljubiti bližnjega. To nije jednostavno jer se moramo boriti sami sa sobom; naša narav, sklona vlastitoj ugodi i volji, jak je protivnik u toj borbi. Ali kad bismo samo na tren osjetili što znači božanski život, sve drugo bi nam otišlo u drugi plan. Neka nas u tome pouče primjeri svetaca. Osim Svetog pisma, nema korisnijeg štiva za dušu od životopisa svetaca. Oni redom svjedoče o tome kroz kakva se čišćenja mora proći da bi se došlo do stanja ljubavi o kojoj Isus govori. Pritom su razne kušnje, protivštine i napasti ono što nas može zaustaviti ili tjerati naprijed. Ovisno o tome kako ćemo se prema njima postaviti. Ali kad tamna noć prođe, doživljava se novo rođenje duha, preobražava se ljudska narav, pobožanstvenjuje.
Ako je Bog ljubav, a jest, i ako smo mi stvoreni na njegovu sliku, a jesmo, onda smo najvjernija Božja slika kad odražavamo ljubav.
«Božanski život je ljubav: ljubav koja preplavljuje, obilata, ljubav koja se slobodno daruje, ljubav koja se milosrdno priklanja svakome potrebnom biću, ljubav koja bolesno liječi, a mrtvo oživljava, ljubav koja gaji i čuva, hrani, poučava i obrazuje, ljubav koja se sa žalosnima žalosti, a radosna je s radosnima, koja služi svakome biću da bude ono za što ga je Otac odredio, jednom riječju: ljubav božanskoga Srca», piše sveta Edith Stein. Takvu ljubav Isus traži od svojih. Mislimo li da smo Njegovi, a nemamo takve ljubavi, počnimo moliti za nju da bismo doista postali i ostali Njegovi.
Ako ljubimo Boga, morali bismo ljubiti i svoju braću, osobito onu najpotrebitiju i najsiromašniju. Današnje Prvo čitanje iz Knjige Izlaska o tome govori vrlo slikovito. Upravo tako i jest: i sami smo bili pridošlice u zemlji egipatskoj, zašto da baš mi novim pridošlicama nanosimo nepravdu? Ne ucviljujmo siročad i udovice – Gospod će uvijek stati na njihovu stranu! Gnjevan, mačem će raspaliti po nama pa će naša djeca postati siročad, a naše žene udovice! Ne zarađujmo na sirotinji, ne nabijajmo joj kamate – jer Gospodin će naše dugove gadno naplatiti! Ne uzimajmo od sirotinje njezin minimum – zavapi li sirotinja Gospodinu, On će se odazvati i vratiti joj uzeto, a mi ćemo noć dočekati pred zakračunatim vratima. Gospodin je uvijek nježan prema siromasima, a to traži i od nas. Ljubimo, stoga, svoju ubogu braću. Njegujmo, poput Majke Tereze, gubavce bez straha, kao da njegujemo samoga Gospodina. Budimo blagi prema siromašnima – nema većega oblika siromaštva od usamljenosti i nevoljenosti. U svijetu je puno više gladi za ljubavlju i prihvaćanjem nego za kruhom. Amen.
p. Anđelko Sesar