Dj 2, 14. 22-28
1 Pt 1, 17-21
Lk 24, 13-35
I današnje evanđelje tematizira problem ljudske sljepoće kod zdravih očiju. Kao što u prošlonedjeljnome evanđelju Toma, tvrdoglav, ohol i nepokolebljiv u svome slijepome uvjerenju, ne vidi da su dokazi Kristova uskrsnuća oko njega, tako ni današnja dvojica Kristovih učenika na putu za Emaus, koja se se u Pismu „proslavila“ po svome sljepilu, ne prepoznaju svoga Učitelja u strancu koji im se pridružio. Divili su se njegovoj elokvenciji, upućenosti u Pismo, mudrosti i pomnom razlučivanju sadržaja Mojsijevih zakona, ali u njemu nisu prepoznali raspetoga i uskrsloga Isusa. No, kao kad je Arhimed (otkrivši u kadi svoj slavni zakon o uronjenosti tijela u tekućinu na koji djeluje sila uzgona jednaka težini istisnute tekućine) uzviknuo ‘Heureka’, tako su i oni, i Toma i putnici za Emaus, u jednome trenutku doživjeli prosvjetljenje, lucidu intervalu, blagoslovljeni trenutak u kojemu su Ga prepoznali. Uistinu, to je On, uskrsli Krist! Prepozanjemo Ga! Ne samo po ranama od čavala i po dobro poznatoj gesti lomljenja kruha. Prepoznajemo Ga jer gorimo u duši, jer buktimo i plamtimo onim istim žarom od kojega su izgarali svi koji su Ga poznavali i slušali…
Vazmena evanđelja vraćaju nadu Kristovim učenicima i svima ostalima koji su je izgubili nakon strašnog Velikog petka. Ona podastiru „dokaze“ o Kristovoj pobjedi. Smrt, dakle, nije bila Njegov kraj, niti je Njegov grob zapečatio Njegovo iscrpljeno i izranjavano tijelo. Krist je uzišao na Nebo i tjelesno, u svoj svojoj slavi, posve čist i bijel, zaogrnut zlatnom svjetlošću kao hostija u monstranci. On je pobjednik!
Odabranima i pomilovanima Duhom Svetim dovoljan je prazan grob i svjedočanstvo žena. Štoviše, ne trebaju im nikakvi dokazi. Oni vjeruju, mada ne opipaše, ne vidješe, ne sretoše se s Njime. Drugima su pak potrebni čvršći, neosporivi dokazi, da se izrazimo rječnikom pravosuđa, forenzike, obdukcije, patologije… – jezikom znanstvenog svijeta koje samo neoborivu činjenicu smatra relevantnim dokaznim materijalom. Glasine nisu znanstveno opravdane, nisu verificirane, a i kamen je, uistinu, mogla pomaknuti skupinica urotnika dok su slabo plaćeni rimski stražari spavali. Mnogo smo sličniji drugima. Za sve tražimo materijalne dokaze, želimo staviti prste u rane da bismo provjerili jesu li istinite ili je krv, filmskim rječnikom rečeno, tek iscijeđena rajčica, uvjerljiva boja kojom se ta crvena tekućina imitira pri što autentičnijoj ekranizaciji bilo kojeg krvoprolića.
Tražimo dokaze. Jesu li ljudi bili na Mjesecu? Gdje su dokazi? Podastiru nam kamenje uzeto s tog planeta, donose definiranu strukturu tla, prikazuju snimke. Zadovoljni smo.
Odašiljači mobilnih operatora su štetni za zdravlje. Molimo dokaze! Donose nam elaborate o mjerenju elektromagnetskih polja i valova, emitiranog zračenja, studije o utjecaju na okoliš… Zadovoljni smo.
Djeca već u majčinoj utrobi razlikuju kvalitetnu i lijepu glazbu od loše, prebučne i razarajuće. Radije slušaju Mozarta nego heavy metal, smiju se i plešu, mašući svojim malim ručicama i nožicama, ili se pak skutre, ušute, umire, prestrašeni i zabrinuti. To dokazuju mnoge ultrazvučne snimki, najnovija mjerenja EEG-a, EKG-a ili CTG-a objavljena u stručnoj literaturi. Zadovoljni smo.
Bog postoji. Doduše, ne vidimo Ga. No, ni vjetar ne vidimo, ali znamo da je tu jer se bez njega ne bi ljuljale rasanjene krošnje. Nismo zadovoljni objašnjenjem. Trebaju nam bolji argumenti. Dajte nam ih! Želimo rendgenske snimke, satelitske zapise, ultrazvučnu sliku, termičku, bilo kakvu! Podastrite nam bilo kakve audio-vizualno-taktilno-olfaktivne dokazne materijale! Dajte nam jednu Njegovu vlas za analizu DNK, bilo što! Bez dokaza ništa nema čvrstoga uporišta. Nisu nam dovoljni svjedoci jer lako mogu biti lažni. Sud traži opipljive argumente, sve drugo su naklapanja koja će, u protivnome, brzo biti odbačena i zapečaćena udarcem čekića koji će na prečac donijeti odluku i „zaključiti slučaj“. Boga nema. Nema ni Njegova Sina. Isus iz Nazareta je postojao, to je neupitno, s tom se činjenicom slažu i Kuran i Talmud, ali Njegovo je božansko porijeklo itekako upitno. Dokaza o Njegovoj smrti ima na pretek, ali o uskrsnuću ni jedan. Odbačeni povoji? Odgurnut kamen? Nekoliko egzaltiranih žena? Nedovoljno.
Pa ipak, priznajmo, ponekad stvari jednostavno „osjetimo“. I u sudstvu, koje traži isključivo dokaze, postoji nešto što se zove „osnovana sumnja“. Dakle, nešto predosjećamo, slutimo, iako nemamo dokaze. Pa ipak, taj nedefinirani pokretač naših daljnjih djelovanja opravdava naše daljnje istraživanje. Upravo je tako oko nas nebrojeno mnogo potvrda o Kristovu uskrsnuću. Niz nam znakova daruje spoznaju, niz nam argumenata otvara oči. Krist je uz nas na svakom našem putu za Emaus. Treba Ga samo prepoznati u svakom danu sretno privedenome kraju, u svakom novosvanulom jutru, u svakoj uslišanoj molitvi, u svakom susretu s dragim ljudima. Njegovo uskrslo, ozareno lice ima naše dijete koje se veseli sladoledu, prosjak kojemu smo u drhtavi dlan spustili pokoju kovanicu, radnik na krovu nakon zadnjeg postavljenog crijepa i barjaka… Prepoznajemo ga u obitelji, među prijateljima, među „svojima“ s kojima lomimo kruh. U toj se prijateljskoj gesti sebedarja najlakše uočava Onaj koji nam se nesebično daje za otpuštenje grijeha i život vječni. On nas je otkupio, „ne nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom“ – kako kaže sveti Petar – „nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“
Moramo Ga vidjeti! Kako Ga ne vidjeti, ta On nam je, kako kaže Petar citirajući Davida i njegove psalme, „svagda pred očima“. On neće ostaviti našu dušu u Podzemlju, niti će dopustiti da Pravednik ugleda truleži. Pokazat će nam stazu života i ispuniti nas radošću lica svoga. Dokazi Njegova postojanja svuda su oko nas. Vjerujemo u Njega, ne trebamo staviti prste u Njegove rane, dovoljno je da kaže riječ da naša duša ozdravi.
Radujmo se ovome otkriću i zajedničkom slavlju lomljenja kruha. Tada ćemo poći kući s uvjerenjem da smo i sami s Isusom uskrsnuli. Amen.
p. Anđelko Sesar