Am 8, 4-7
1 Tim 2, 1-8
Lk 16, 1-13
Današnji nas odlomak iz svetoga evanđelja pomalo zbunjuje pitanjem kako je spomenuti upravitelj mogao biti nagrađen zato što je prevario gospodara? Gotovo smo time sablažnjeni. Je li moguće da nas Bog podržava u varanju? Naravno da nije. Krist se, pričajući tu zgodu, jednostavno poslužio „duhom ovoga svijeta“, pa kao da nam savjetuje da se i mi poslužimo njime. Kristove su riječi – riječi samoga Boga, pa ni ovdje nemamo što prekrižiti ili odbaciti misleći da to nije božanski nauk za posvećenje našega života. Po Duhu Svetomu i uz njegovu pomoć moramo znati božanski sadržaj osloboditi metaforike i razumjeti ga u onom duhu u kojemu nam ga Gospodin želi dati. Pokušajmo u ime Božje istine shvatiti bit Božje riječi. Upoznajmo sebe kao dužnika pred Bogom.
Bog je u ovoj prispodobi spomenuti bogati čovjek. Mi smo upravitelji njegovih dobara. Sve što jest, što postoji i što nam je na raspolaganju – Božje je vlasništvo. On nam je dao da time dobro upravljamo, raspolažemo i u tome uživamo. „Što ti imaš, o čovječe, što primio nisi?“ – tvoj život, tvoje zdravlje, duh tvoga života, tvoju volju, srce, godine tvoga života, tvoje mjesto u obitelji, tvoj životni poziv, društvo kojemu pripadaš, tvoja domovina, tvoj identitet – sve su to tebi povjerena dobra – i znaj da ćeš jednoga dana biti pozvan da o svemu tome položiš račune („Položi račun o svom upravljanju!“).
Evanđelje govori o povjerenju koje Bog ima u nas kada nam predaje upravu. Predaje nam kršćansku baštinu čija vrijednost nema cijene, što dokazuje da Bog ima u nas veliko povjerenje i nada se da ćemo ga opravdati. Već to što nas je stvorio na svoju sliku i priliku, što nam je dao razum i slobodnu volju, znak je velikog povjerenja.
Nije li znak velikog povjerenja da Bog daje roditeljima stvaralačku moć rađanja djece, pouzdajući se u njihov ispravan odgoj? Bog pokazuje veliko povjerenje u ljude što im daje vlast da upravljaju narodima, da vode narod, državu, Crkvu. Znak je iznimnog povjerenja što je neke ljude pozvao u svećenički red, da vode vjernike, čuvaju ih kao pastiri stado, poučavaju i usmjeruju prema ispravnome cilju.
Sve to i još mnogo toga Bog nam je povjerio iako je unaprijed znao da nećemo svi biti dobri upravitelji. Sve naše nedostatke spreman je okrenuti na dobro ako se budemo trudili opravdati iskazano povjerenje. Spreman nam je progledati kroz prste i ublažiti eventualnu kaznu ukoliko budemo milosrdni prema svojoj siromašnoj braći i ako budemo mislili na ono što nas čeka nakon naše zemaljske vladavine.
Neka se svatko od nas zapita što je učinio s povjerenim dobrima. Jesmo li ih zloupotrebljavali, njima se razbacivali i bezobzirno ih uništavali? Nalazi li u ovoj prispodobi sebe podmitljivi liječnik koji prima zadnji krvavo zarađeni novac od žene koja ga moli da joj spasi umirućeg muža, iako oboje znaju da će žena vrlo brzo ostati udovica jer je muž u zadnjem stadiju uznapredovaloga karcinoma? Jesu li se tu prepoznali kojekakvi nakupci, prekupci, novonastale građevinske tvrtke koje za male novce kupuju zemlju od onih koji nemaju izbora, a onda je prodaju pod zlato onima koji također nemaju izbora nego su prisiljeni pristati na basnoslovnu cijenu njihovih kvadrata? Prepoznaju li se tu oni koji na vagu stavljaju lažne utege dok nam mjere težinu kilograma ionako preskupoga povrća? K tome još lažno „domaćega“. Nalaze li u toj prispodobi sebe oni koji su uništili ovaj prelijepi planet pa sad svečano, na snijegom i ledom pokrivenom otoku Svalbardu, između Norveške i Sjevernog pola, otvaraju spremište za sve vrste gotovo istrijebljenoga sjemenja jer će uskoro nestati prirodnih plodova Zemlje? Pohranjuje se sjemenje rajčice, mrkve, ostalog povrća i voća, raznoga bilja i trava… svega nad čime smo eksperimentirali, sve što smo genetskim modificiranjem uništili, sve što je nekad imalo rajski okus i čime je obilovao ovaj predivni planet. Sve je to pohranjeno pod ledom okovanu zemlju, u ogromnim skladištima i riznicama koje će čuvati uspomene na divna minula vremena kad naša Zemlja, divni plavi planet, završi poput Atlantide, a spasi se tek desetak odabranih na nekoj novoj Noinoj arci. Tada će sačuvano sjemenje biti zalog za novi život novih ljudi – u nekom novom Božjem planu obnovljenog čovječanstva. Nismo li tim pohranjivanjem potvrdili da radimo na uništenju Zemlje, odnosno da smo uništili sve što se dalo pa sad spašavamo mrvice s nekad bogato prostrtog stola? Ne jedemo li već rajčice cijepljene genom muhe koji im osigurava lijepu crvenu boju? Ne jedemo li mrkvu bez ikakva okusa, čeznući za njenim slatkim sokom u kojemu smo još donedavno uživali? Rapidno nestajemo, a za to smo sami krivi jer smo, poput lošeg upravitelja iz Isusove prispodobe, loše upravljali darovanim dobrima.
Kad Krist kaže: „Položi račun o svom upravljanju jer ne možeš više biti upraviteljem!“ – hoćemo li moći naći ikakvo opravdanje za svoju bezobzirnost, sebičnost i nemar? Hoćemo li se bojati Njegove srdžbe? Što dalje, kako i čime započeti ako nam Gospodin oduzme upravu i otpusti nas? Evo odgovora: umanjujmo dugove drugih gospodarovih dužnika.
Upravitelj iz evanđelja imao je pod svojom upravom i druge zakupnike. I oni su živjeli od dobra i imanja koje je bilo dano na upravljanje njihovu upravitelju, dakle – i oni su živjeli od vlasništva bogatog čovjeka pa su zapravo kasnili s plaćanjem njemu, a ne upravitelju. Što čini upravitelj, suočen s gubitkom uprave? Mudro umanjuje iznose dužnika, ali ne na svoju štetu, nego na štetu svoga gospodara, vlasnika.
Može li se to prenijeti i primijeniti na red u Božjem kraljevstvu? Smije li se varati Boga, našega Gospodara? Neobično, ali – da! Ja sam nevjerni upravitelj, ali tu je i mnogo drugih dužnika u Božjem kraljevstvu. Meni je Bog dao mogućnost da njihovo vraćanje duga ide preko mojih ruku, da ja – odmjeravajući njihov dug – ublažim to dugovanje pred Bogom. Ne molimo li „otpusti nam duge naše“? Ne uplićemo li se tako i u živote drugih dužnika? Ne umanjujemo li tako molitvom i krivnju drugih grešnika? Ako zbog grijeha drugih činim pokoru, onda time popravljam njihov odnos prema Bogu. Ako izmolim oprost za neku ubogu dušu koja se pati u čistilištu, onda će mi ona to sigurno vratiti zalažući se za mene kod Boga. Zašto ne bismo oprostili dužnicima vlasnika imanja? Nama je to samo jedan potez perom, a njima velika pomoć i olakšanje u životu. Taj prekriženi iznos duga ide na štetu Gospodina, na „trošak“ Isusa Krista koji je isto tako svojom smrću na križu „anulirao“, izravnao, izbrisao sva naša dugovanja pred Bogom. Nije li i to poseban dar? Mi, onom posebnom Kristovom pomirbom na križu, možemo umanjiti tuđe dugove, grijehe drugih. Gospodar je pohvalio nevjernog upravitelja jer je mudro postupio. Kad taj čin prenesemo u Božje kraljevstvo, još smo sigurniji da je upravitelj bio pronicljiv. Sve je preokrenuo u svoju korist. Naime, oni kojima je otpustio dugove vječno će mu biti zahvalni na milosrdnosti, molit će za njega, a ako i ostane bez svega – bit će sretni da ga mogu primiti pod svoj krov i tako mu pokazati svoju zahvalnost. Moleći za svoje pokojne, duše u čistilištu ili grešnike – obvezujemo ih da nam uzvrate molitvom i brigom za našu budućnost jer „djeca ovoga svijeta domišljatija su od djece svjetlosti.“ Stječimo sebi prijatelje s dugovima pred Bogom da bismo, kad kucne čas, po njima bili primljeni u vječne Božje stanove.
Mislimo li i mi na svoju budućnost ili živimo poput noćnih leptira, jedan dan, pržeći krhka krilca i udarajući o svjetiljke, srljajući bezglavo u propast? Mislimo li na dan kad ćemo se morati zaputiti na drugu obalu, obalu vječnosti. Čeznimo za njom i stremimo joj, nastojmo do nje preplivati makar bili nevaljali upravitelji. Po milosrdnim djelima iskazanima svojoj braći Otac naš će i za nas svakako imati beskrajne milosti. Amen.
p. Anđelko Sesar