Iz 66, 10-14c
Gal 6, 14-18
Lk 10, 1-12. 17-20
Prije nekoliko godina umro je član samostana u kojemu sam godinama služio. Tako smo ostala samo nas dvojica, a naša pravila propisuju da nas trebaju biti trojica (prema onoj „tres faciunt kollegium“ – trojica čine zajednicu). Nakon nekoliko mjeseci naš je general, vrhovni poglavar franjevaca konventualaca u Rimu, opomenuo našega provincijala da samostan što prije popuni trećim članom. Provincijal mu je odmah odgovorio: „Vrlo rado, ali odakle? Ne mogu fratra izvući iz džepa.“
Već odavno vjernici u mnogim župama mnogih zemalja proživljavaju zabrinutost i neizvjesnost kada neki župnik umre ili bude umirovljen. Vremena kad je bilo posve razumljivo da svaka župa ima svoga župnika već su odavno prošla. Mnoge župe već desetljećima zjape prazne jer im mjesni ordinarij nema odakle poslati novoga svećenika, čime su vjernici iznenađeni, nezadovoljni, pa i ljuti.
Odakle da im biskup pošalje svećenika? Da ga uzme nekoj drugoj župi? Nažalost, kod nas u Hrvatskoj situacija je tek nešto malo bolja, stoga i nas pogađa Isusova briga: Žetva je velika, ali radnika je malo. Zašto je malo radnika? Zato što je posao svećenika težak, a česta su i mnoga razočaranja. Svaki se svećenikov korak pomno prati, važu se i najmanji njegovi pothvati, riječi, djela. Ako previše radi – tvrde da je pretjerano ambiciozan i previše zainteresiran za svjetovno. Ako se pak njegova djela ne vide promptno – lijen je, beskoristan, niti sije niti žanje. Ako se druži s ljudima – ispada da je znatiželjan, pretjerano involviran u ogovaranja. Ako li je pak diskretni samotnjak – čudak je, pastir koji ne vodi puno računa o svojim ovcama nego ih pušta da same nalaze svoj proplanak i pojilište. Od svećenika se traži vrhunska skromnost, ali mu se u isto vrijeme zamjera što nije u stanju biti svojevrsni menadžer u svojoj župi. Od njega se traži blagost, ali ne i mlakost. Traži se odlučnost i strogost, ali mu se to u isto vrijeme zamjera jer nitko ne želi biti prozvan ili se pronaći među farizejima… Mnogo je zlonamjernih župljana koji traže trun u tuđem oku, pa tako i u svećenikovu, ali zaboravljaju da je svećenik samo čovjek. Ipak – posvećeni čovjek.
Svećenički poziv i svećenički život u mnogim je pogledima suprotan mišljenju današnjega vremena. Ljudi željni životne komocije svakako se za taj poziv ne odlučuju, mada mnogi župljani ne vide velika odricanja u tome zvanju. Misle da je jedina prepreka celibat, ali da su mnogi i tome „doskočili“.
Zašto ima malo radnika? Ako se rađa malo djece, onda je malo i svećenika. Isto tako, u jednom tako materijaliziranom, opipljivom svijetu, teško se loviti za nešto nevidljivo, neopipljivo. Teško je staviti metafizičko ispred fizičkoga jer je takva diktatura vremena. U tako mlakom ozračju vjere ne može se očekivati rast svećeničkih zvanja. Živimo brzo, od malena nas uče da treba studirati ekonomiju, popularno je pratiti vrijednost dionica na burzi, riskirati… A što je s drugom vrstom rizika? Brinemo li se da takvom površnošću vlastitog funkcioniranja riskiramo spas duše? Ne brinemo se. Važno je nasititi svoje male trbuhe i svoja mala srca danas, tu i sad. Lako za sutra, ima još vremena za kontemplaciju i posvećivanje vremena duši. U penziji.
Što je svećenika manje, više je posla. Broj laika koji im pomaže sada je veći nego u prijašnja vremena, ali još uvijek nedovoljno. Mnogima se daju dušobrižnička zaduženja, osobito onima koji su u to „više upućeni“, da bi se olakšalo malom broju svećenika. No, to je još uvijek daleko od potrebnoga. Licemjerno je misliti: neka drugi budu svećenici, ali neka to ne bude moj sin. Neka kćeri drugih budu redovnice, a ne moja kćer. Nakon Domovinskog rata jedan mi je čovjek rekao: „Beskrajno volim Hrvatsku, ali, kad je počeo rat, sina sam poslao u Njemačku.“
Zašto moramo, po riječima Gospodina Isusa, moliti gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu? Zato jer nam drugo ništa ne preostaje u sve većoj potrebi. Reakcije da se tu ne može ništa učiniti stavljaju Crkvu u još teži položaj, a to je nekršćanski. Reakcije da se sam Gospodar žetve treba pobrinuti za taj ratarski posao (bez naše molitve), jer je to Njegova žetva, nekršćanske su i drske.
Povećanjem potreba za svećeničkim zvanjima primorani smo Boga moliti za pomoć jer smo mi ta žetva. Molimo Boga jer On može sve nadvladati. Uzrok i posljedica i sve drugo – u Njegovoj su ruci. Bog nam sigurno neće nekim čarobnim štapićem stvoriti svećenike. Kao što je potrebna molitva za sve drugo, potrebna je i za svećenička zvanja. Mi smo ti koji svećenike moramo iznjedriti iz svojih zajednica. Pomozimo neodlučnima pokazati da je sveta dužnost voditi narod pravim putem. Jedna priča kazuje kako su u zemlji zakopana mnoga blaga, ali treba znati gdje kopati, treba pitati znalca. Svećenik, znalac duše, pokazat će nam gdje da kopamo i time nam znatno olakšati, ali kopati moramo sami.
Moramo pomoći, trebamo biti Božji suradnici. Ne moramo moliti samo sklopljenih ruku, nego trebamo i zasukati rukave da svladamo naše tjeskobe. Ako previše radimo misleći samo na osobnu korist, a malo molimo, sam Bog prestaje računati na nas, pa će nas tako preskočiti i kad bude dijelio „pozivnice“ na svoju gozbu. Učimo jedno i drugo: moliti i za Njega raditi. „Ora et labora“!
Isusova prispodoba o potrebi dušobrižnika kao radnika za žetvu duboko je osmišljena. Bog daje da rastemo i sazrijevamo, a čovjek mora žeti i skupljati u žitnice, u riznice, u Crkvu. Ako žito ostane na njivi, istrunut će. Istina, žetva nije lagan posao. Izloženi smo vrućini i prašini, umorni smo, žedni i željni hlada. Ali, i to će uslijediti nakon što se žitnica napuni a posao bude dovršen. U tome nađimo radost! Priključimo se sedamdesetdvojici izabranih koji nisu pitali za nadnicu, dnevnicu, plaću; koji se nisu bojali ni vukova, ni zmija, ni štipavaca; koji su krenuli bez ičega navješćivati Krista i mir; koji su se s radošću vraćali ako su uspjeli kod samo jednoga čovjeka prenoćiti; koji su bili sretni i sa samo jednom ribom u bačenoj mreži. Pomozimo im u žetvi. Ne štedimo truda. Šteta je da Gospodinova zlatna polja propadnu. Ne čekaju ih glinene posude nego zlatni dvori nebeski. Amen.
p. Anđelko Sesar