Ez 2, 2-5
2 Kor 12, 7-10
Mk 6, 1-6
„Šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkome što se od mene odvrže… Šaljem te sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: Ovako govori Gospodin Bog!… neka znaju da je prorok među njima“ – Božje su riječi upućene Ezekielu. Jahve je, dakle, odavna preko mnogih proroka upozoravao izraelski narod, koreći ih zbog neposlušnosti i odmetništva, svjestan da mu se opiru i protive, ignorirajući Njegove zapovijedi. Prorok Ezekiel jedan je od mnogih poslanih koji su molili i preklinjali ljude da se obrate, da budu poslušni Ocu i da se pokoravaju Njegovome redu i zakonu. Samo nas poslušnost vodi u nebesku domovinu, pa tko ima uši – neka čuje.
Na koncu svih nastojanja, nakon mnogih proroka koji su po milosti i prosvjetljenju Duha Svetoga upozoravali ljude da ih oholost poput kamena oko vrata vuče na dno, nemoćan obratiti neposlušnoga čovjeka, Otac šalje vlastitoga sina, svoje jedino dijete, da se rodi poput čovjeka i na sebe preuzme breme glasnika i izaslanika, teret propovijedanja, neumornog nastojanja da ozdravi slijepe Izraelove oči, skine paučinu s njegova milosrđa i otopi njegovo ledeno srce.
Tako se Krist, Sin Božji, dade na put. Nakon što je započelo Njegovo javno djelovanje, nitko se nije mogao dovoljno načuditi činjenici da Isus, sin tesara Josipa, drvodjelja iz Nazareta koji im je nebrojeno puta bio u kući i s ocem istesao barem jedan komad namještaja – čini neobjašnjiva čudesa: ozdravlja bolesne, oživljuje mrtve, ustaje paralizirane, vraća vid slijepima, otklanja gubu na izranjavanu tijelu. On, kojemu poznaju i rod i porod, koji je ovim prašnjavim puteljcima trčkarao otkad je prohodao, koji se igrao s njihovom djecom i koji se ni po čemu nije isticao, on koji je zajedno s njima subotom išao u sinagogu i slušao Jahvine riječi, koji je s njihovim sinovima čuvao ovce, brao žutiku i jeo datulje – on da je sin samoga Jahve?!
U Jeruzalemu ga slave kao spasitelja, učinio je mnoga čudesa, zbunio i Rimljane, i farizeje, i pismoznance, ublažio Mojsijeve stroge zakone i pokazao milosrđe prema grešnicima, ali ovdje, u rodnome Nazaretu, gledaju ga sumnjičavo, još ga pamte kao dječaka i vide kao jednoga od njih, pa mu je teško ili nemoguće biti prorokom na vlastitome ognjištu.
Njegovo bi se Božje sinovstvo moralo očitovati drugačije; trebao je podići draguljima optočeno žezlo, ogrnuti se zlatnim plaštem, zagrmjeti snažnom desnicom i progovoriti kroz guste oblake metalnim baritonom. Ali ne. On je još uvijek isti onaj mladić u skromnim haljinama i sandalama izlizanog remenja, pogled mu je blag a usne meke, kad zbori ne fascinira retorikom ni dikcijom, nema gardu ni tjelohranitelje… Ne ističe se bogatstvom, ne odmara na jastucima od kineske svile, ne izležava na perzijskim tepisima, pod nogama mu nije krzno afričkoga tigra predivnih šara, šator mu nije od sjajnih orijentalnih tkanina, ne pije iz zlatnih čaša donesenih iz Egipta, niti zoblje grožđe iz oslikanih staklenih zdjela. Njegove žedne usne krijepi voda zagrabljena dlanovima, a glad mu utažuje skroman beskvasni kruh umiješan u glinenoj posudi.
Kako, dakle, da On bude Sin Božji, najveći prorok od sviju?
Kad se Isus vratio u Nazaret, već je bio nadaleko poznat. O Njemu se šuškalo cijelom Judejom, Galilejom, Samarijom… Svatko je bio prisutan pri barem jednom Njegovom učinjenom čudu, svatko je u široj ili užoj obitelji imao barem jednoga bolesnika kojega je Isusova ruka pozvala da ustane, uklonivši s njega svaki trag bolesti. Njegova su ga veličanstvena djela i opijajuće riječi već naveliko proslavili i uzveličali. Svi su znali da je Isus iz Nazareta po mnogočemu poseban, da liječi bolesne, da iz opsjednutih istjeruje zlo, da umiruje zle duhove, da mu se klanjaju oluje i vjetrovi, a riječne bujice uzmiču pred Njegovim nogama. Upravo zbog toga imao je mnogo neprijatelja. Farizeji i pismoznanci zbunjivali su i bunili narod, huškajući ga na tog samozvanog Sina Božjega, optužujući ga da se izruguje Mojsijevim zakonima, da je Njegov nauk čista hereza, da se ne drži ni zakona ni običaja, da ne poštuje nedvojbene autoritete, da sjeda za stol s grješnicima i carinicima, da ne zazire od dokazanih bludnica… A tko su mu pratnja? Jesu li to ljudi koji su se školovali u Grčkoj, jesu li to učenici slavnih filozofa onoga vremena? Ne, to su priprosti i polupismeni ljudi, zemljoradnici i ribari, ljudi bez pedigrea, bez škole, bez poznavanja elementarne literature, elementarne aritmetike i geometrije… Što se to zbiva? Kako je ovaj čudak na noge digao toliko mnoštvo, čime ih je to hipnotizirao pa su za Njim krenuli, obijajući prašnjave pragove zaboravljenih sela, neumorno propovijedajući neke apstrakcije kao što su ljubav, obraćenje, odricanje, skromnost…? Čime ih je toliko smutio da su ostavili i domove i poslove, i žene i djecu, i nepožnjetu njivu i neobran maslinik da bi za Njim krenuli bez osvrtanja?
Sada On propovijeda u sinagogi, istoj onoj u koju su Ga dovodili roditelji dok je još bio dijete. Istina, govori mudro i promišljeno, elokventan je ali bez pretjerane kićenosti, ne razbacuje se frazama, ne gubi vrijeme na suvišnosti, nije retoričan i patetičan. Govori u slikama i prispodobama, pa Ga vole slušati i djeca jer im se čini da su riječi upućene upravo njima. Žene Ga slušaju kao Sveto pismo, i ne daj Bože da pred kojom od njih kažeš nešto protiv Njega. Svi u Njegovim riječima nalaze nenapadnu logiku, finu mudrost, diskretnu uputu. Odjednom subote u kući Božjoj oživljavaju po živoj riječi tesara iz njihova mjesta koji tumači Pismo na posve nov način.
Ma je li moguće da je baš njihov sumještanin iz Nazareta koji su, zbog njegove zabačenosti, mimoilazile sve karavane i vojske, svi putnici i svi slučajni prolaznici – prorok nad prorocima, ili – još nevjerojatnije – Sin Božji? Ta nije li mu otac onaj samozatajni poštenjak koji cijeli život nije odigao pogleda od dlijeta?
U rodnom su Ga gradu dočekali sa skepsom, a tako Ga i otpratili. Ozdravio je tek nekoliko nemoćnika, ali se nije dugo zadržao. Nitko nije prorok na svome ognjištu. Malo je tko od Nazarećana bio ponosan što je njihov zavičaj dao tako posebnog čovjeka. Više su se čudili silnoj strci oko Njega, baš kao što se i On čudio njihovoj nevjeri. Vjerojatno se slično u svoje vrijeme osjećao i prorok Ezekiel, ismijan i etiketiran kao luđak koji, eto, ima neke teže protumačive moći, ali – na ovome svijetu ima svakojakih neotkrivenih čuda…
Gospode, ne daj da ikad posumnjamo u porijeklo Isusa iz Nazareta, tvoga Sina. Ne daj da se uzoholimo, nego nas, kako kaže sveti Pavao u današnjem obraćanju Korinćanima, udari po prstima kad god pomislimo da nešto možemo i sami, bez Tebe… Slabi smo, i dobro je da je tako. Svjesni svoje nemoći utječemo se Nebu, molimo za Tvoju pomoć, zazivamo tvoje ime – pa naše teškoće, muke i tjeskobe guše oholost koja je najkobniji ljudski grijeh.
Ako Nazarećani nisu prepoznali svoje maslinovo ulje kao najukusnije na zemaljskoj trpezi, prepoznajmo ga mi. Njime začinimo sve gorčine svojih života pa će se naše bezukusno blagovanje pretvoriti u pitku i sočnu večeru prepunu zlatnozelenih sokova života. Krist je naše maslinovo ulje, začin našega života. On daje okus našemu svakodnevnome blagovanju, On je naš sok i naša hrana, iz Njegova se maslinika napajajmo mirisima, namirujmo sve svoje potrebe, odmorimo u hladu Njegovih krošnji. Amen.
p. Anđelko Sesar