Dj 10, 34a 37-43
Kol 3, 1-4
Iv 20, 1-9
Aleluja, Aleluja, Aleluja! Hvalite Gospodina! „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se u njemu!“ Nijedan drugi dan nije toliko svečan i slavan, nema većega blagdana od današnjega ni dovoljno prikladnih riječi kojima je moguće uzveličati događaj koji se zbio treći dan od Velikoga petka, točno onako kako je stajalo u Pismu, i kako je Krist, alegorički, odavna navijestio: Razorit ću hram i treći ga dan ponovno podići! Uskrs je simbol novoga početka, a ovaj je dan prvi u novoj povijesti – povijesti novoga života. Naši su grijesi izbrisani po Kristovoj strašnoj muci, On nas je otkupio i darovao nam novi život. Možemo ga početi živjeti – čisti, kao nanovo rođeni, kao okupani u Leti, rijeci zaborava. Bijeli smo kao nova bilježnica, posve neispisana, ali otvoreni samo za Božje riječi. Zato možemo s punim pravom reći, kako nam kaže Knjiga Postanka, „Tako bude večer, pa jutro – dan prvi“ (Post 1, 5f), jer današnji je dan naš novi početak, najveći dan, najsvjetliji, najradosniji dan nanovo nam vraćenog života.
Otajstvo Uskrsa nije lako pojmiti. Zato opraštamo i onima koji Kristovo uznesenje na nebo nastoje racionalno protumačiti tješeći se obrazloženjima koja su tek tužna nastojanja da se objasni neobjašnjivo. Ako oni tvrde da su Isusa iz groba ukrali Njegovi učenici, neka im tako bude. Ovo smiješno i žalosno objašnjenje prihvatit će ljudi bez vjere i nade, ali mi molimo za njih, da i oni uzvjeruju Gospodinu, da i oni dobiju priliku za novi početak. Pilatove straže nikoga nisu čule ni vidjele, a Kristovo je tijelo nestalo. Nije riječ o hipnozi, utvari, tlapnji – premda je svakako riječ o nadnaravnom događaju. Ali, zar je moćnome Sinu Božjemu teško odmaknuti kamen? Nije. I ništa u vezi s Njim nije nadnaravno, ta On je gospodar svega! On je gospodar i smrti koju je s lakoćom pobijedio kao otužno nedostojnu suparnicu, zašto se onda čuditi svemu što se zbilo, tim više što je to odavna nagovijestilo Pismo? Prihvatimo, dakle, tumačenje srca, prigrlimo uvjerenje Kristovih učenika i sljedbenika, Marije Magdalene i Marije Jakovljeve, i svih koji su povjerovali da je Isus u slavi i zlatu uznesen k Ocu. Taj je veličanstveni događaj vratio na zemlju novu nadu u spas svih nas, prekjučer otkupljenih na Golgoti, a sada spremnih za novu stranicu u svome životu. Čisti kao djeca, kao tabula rasa, kao neispisana ploča, kao mirisne haljine oprane na hladnome izvoru sapunom od lavandina ulja – zahvaljujmo Kristu na darovanom životu i ne prestajmo Mu zahvaljivati dovijeka! Aleluja! Neka se raduje svaki dom! Pobjednik smrti je Krist, Kralj novoga života! „Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje, uskrsnuo je!“ (Lk 24, 5) – riječi su koje su postale naša vodilja kroz život. Odvaljeni kamen i ostavljeni povoji smiješni su dokazi ovoga čudesnoga misterija jer nama ne trebaju takvi dokazi. Ta Krista smo i sami sreli i srećemo Ga svaki dan! Čudo života ostvaruje se svaki dan, svaki tren – u rođenju, pupanju, cvjetanju, u bojama, u kiši, u poljupcu, u tihoj melodiji, u strukturi kristala, u građi klasa, u utrobi šipka, u „materijalu“ od kojega su načinjena leptirova krila… Uskrs je, kako kaže Matoš, vječna poezija, vječno proljeće, vječne ljubičice i vječne mliječne đurđice… U njemu se kalvarijska krv pretvorila u cvijet žutike, u neprestano pomlađivanje prirode, a taj je misterij najljepše naslijeđe naše vjere.
Kristov prazni grob postat će slavan. Na njega hodočasnički odlazimo ne bismo li se i sami uvjerili u to da je uistinu prazan, ne bismo li poljubili mjesto na kojemu je čovječanstvu vraćena nada i darovan novi život. Magdalena javlja: „Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu Uskrsloga“. I Petar je vidio Isusa, i učenici na putu za Emaus, i nevjerni Toma, i svi ostali apostoli, te, napokon, najneumorniji svjedok raspetoga i uskrsloga Spasitelja, Savao-Pavao pred vratima Damaska. I mi smo Ga vidjeli u čudesnom ozdravljenju nekog bolesnog djeteta, u čudesnoj pobjedi naše domovine u nedavnome neravnopravnom ratu, u čudesnom spasenju svakoga koji Ga je dozivao i dozvao.
Uskrs je simbol kršćanske nade, najuvjerljiviji dokaz da smrt nipošto nije kraj. Ohrabrimo se, utješimo se! Posljednju riječ nema patnja nego radost. Beskrajna, neopisiva radost! Naš se zemaljski hod dovršava s umornom trubom koja na grobu jeca Tišinu, da bi, odmah nakon toga, sve zlatne cijevi na orguljama zagrmjele Händelovu Aleluju! Epilog našega življenja, truda, marljivosti, upornosti, odricanja, žrtve, traženja i lutanja nije vlažna ilovača u kojoj će se našemu kraju radovati crvi. Da je tako, čemu onda sav trud, sva ta traženja, sva nastojanja? Čemu tolika borba? Ne, naš je epilog bogato notno crtovlje u koje, svirajući harfe i citre, pogledava Gospodnji anđeoski orkestar, uz čiju pratnju bivamo dopraćeni do Kraljevstva nebeskoga, svoje pradomovine, na susret s Ocem, Sinom, Bratom, Prijateljem, Učiteljem… i sa svima svojima odavno privedenima u slavu Božju.
Uistinu, svaki od nas može citirati Jobove riječi: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi, i u posljednji ću dan iz zemlje ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga“ (Job 19, 25-26)… „I ako mu moram biti sličan u smrti, onda ću mu biti sličan u slavi njegova uskrsnuća i preobrazbe“ (Fil 3, 10f)
Kao što je Kristov narod slavio Pashu koja je svetkovala njegov izlazak iz egipatskog ropstva, tako i mi svetkujmo pashu našega izlaska iz ropstva grijeha i smrtnosti – Uskrs! Obrišimo suze Velikoga petka, mučnu mučaljivost Velike subote zamijenimo nadom, a lica ozarimo rumenom zorom Uskrsa. Učitelj naš uistinu bijaše Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj svega svijeta! Amen! Aleluja!
p. Anđelko Sesar