Dj 12, 1-11
2 Tim 4, 6-8. 17-18
Mt 16, 13-19
Na današnji dan spominjemo se dvojice od najvećih Kristovih učenika koji su posve različitim putovima došli do iste spoznaje: jedan je, upoznavši Isusa, sve ostavio i krenuo za Njim, nimalo ne sumnjajući da je On taj kojega treba slijediti, a drugi je prošao trnovit put opiranja, mržnje, sumnje i kazne – da bi naposljetku shvatio isto što i prvi učenik – da je Krist Put, Istina i Život, te postao najgorljivijim pronositeljem Isusova nauka. Obojica su, pronoseći Kristovu nauku svijetom, neumorno putujući, propovijedajući i izlažući vlastite živote pogibelji, zaslužna za to da mnogi, koji Ga nikad ne vidješe, upoznaju Krista. Oni su zaslužni i za našu vjeru. Na temelju njihovih svjedočenja i poslanica izgradili smo, na najtvrđoj stijeni, Crkvu Kristovu koju “ni vrata paklena neće nadvladati”.
Petar je bio ribar iz Betsaide u Galileji. Dok nije upoznao Isusa zvao se Šimun, i (zajedno s bratom Andrijom) bio je među prvim Isusovim učenicima. Zbog njegove duboke vjere Isus ga je izabrao za apostolskog prvaka i nazvao ga Petrom (stijenom), čime je simbolično označen kao temelj buduće Crkve. Bio je svjedokom svih važnijih zbivanja Isusova djelovanja. Nakon Pedesetnice (Duhovi), dana koji se smatra rođendanom Crkve, s Ivanom i Jakovom zauzima vodeće mjesto među učenicima. Evanđelje je propovijedao po Jeruzalemu, Samariji, Cezareji, Antiohiji… Bio je neumoran u nastojanju da svijet prihvati Kristov nauk o praštanju, razumijevanju, prihvaćanju… U Rimu je postao vrhovnim poglavarom Crkve, prvim papom. Pogubljen je za vrijeme rimskog cara Nerona, oko 67. godine, a pokopan je na mjestu današnje bazilike sv. Petra u Vatikanu.
Pavao je rođen u Tarzu, u maloazijskoj pokrajini Ciliciji. Od početka je nosio dva imena: židovsko ime Savao i rimsko ime Pavao. Rođen je u židovkoj obitelji, ali s pravom rimskog građanstva. Završio je rabinsku školu u Jeruzalemu, stekao helenističku naobrazbu, poznavao je jezike i bio (za razliku od nepismenog ribara Petra) vrlo učen. Bio je vrlo revan u čuvanju Zakona, pripadao je farizejskoj sljedbi i progonio kršćane. Nakon obraćenja na putu za Damask (“Savle, Savle, zašto me progoniš?”), oko 33. ili 34. godine, pridružio se apostolima i krenuo naviještati evanđelje po Siriji i Ciliciji (Židovima i poganima), da bi kasnije krenuo na misijska putovanja po Cipru, Maloj Aziji, Makedoniji, Grčkoj, Cezareji… To što je bio rimski građanin često ga je spašavalo od tamnice, ali ne i za vrijeme Nerona kada je, kao i sveti Petar, smaknut. Njegove poslanice Solunjanima, Galaćanima, Korinćanima, Rimljanima itd. najljepši su primjer intelektualizma koji veliča i slavi, bez imalo taštine, milost Gospodnju.
Sveti Petar i Pavao dva su oprečna, a opet posve ista primjera nepokolebljive i čvrste vjere u Krista. Jedno je predanje Kristu prostodušno, iskreno, bez suvišnih (ikakvih) pitanja. To je vjera svake polupismene bake čiji reumatični prsti broje Očenaše na krunici, ne pitajući se pretjerano što, zašto i kako… To je vjera svakog čovjeka predanog Kristu bez puno skepse, bez kalkuliranja, bez nastojanja “znanstvenog” razlučivanja… Sveti je Petar primjer iskrenosti, impulzivnosti, srčanosti bez zadrške.
S druge strane, vjera sv. Pavla morala je nadjačati vrhunski intelekt, srce je moralo nadvladati razum, svaku sumnjičavost, svako racionalno tumačenje i obrazlaganje. Sveti je Pavao progonio Nazarećaninove prijatelje. Bio je prisutan kod kamenovanja svetog Stjepana. Bio je poput bijesne zvijeri odlučne da zatre sve što se nazivalo Kristovim i kršćanskim. No, učeni sveti Pavao shvatio je da svo znanje, sve knjige svijeta i sve pametne bjelosvjetske glave nemaju ni zrnce mudrosti koje imaju oni spomenuti prsti bakice s krunicom. Svo znanje ovoga svijeta mora pokleknuti pred veličanstvenom jednostavošću potpunog povjerenja i predavanja Kristu.
Tako u dvojici od najvećih Kristovih učenika, sljedbenika i mučenika imamo primjer dvaju različitih svjetova (svijet prostodušja i svijet intelektualizma) spojenih u jedan – veliki, savršeni, predivni Božji naum, spoj dviju krajnosti koje posve prirodno pašu jedna s drugom, odgovaraju jedna drugoj, upotpunjuju se, isprepliću, jedna drugu potvrđuju i zajedno čine cjelinu – šaroliki svijet različitih misli, poimanja, shvaćanja istoga! Krist je naš Bog, naš Put, naš Cilj.
Sveti Petar, Kristova Stijena, temelj Njegove Crkve i njezin vrhovni poglavar na zemlji – ujedno je nositelj vrhovne odgovornosti, “ključar” Nebeskog kraljevstva, Kristov pastir i vrtlar. Njegovim misionarskim putom krenuli su i njegovi nasljednici, drugi pape, osobito papa Ivan Pavao II., naš suvremenik. Putujući svijetom nastavio je misionariti baš poput sv. Petra, uz riječi: “Otvorite vrata Kristu!”. Sagnuo bi se i poljubio svako tlo na koje je kročio, izrazivši tako Kristovu ljubav koje ima dovoljno za sve nas. Svako je putovanje na kraju potvrdilo da u Kristovoj Crkvi ima mjesta za sve koji čuju Božju riječ. Gdje se slavi euharistija, tamo je sveto tlo, Božje prebivalište za sve ljude. Petrova služba ljubavi bila je poticaj Ivanu Pavlu II. da kroči njegovim stopama, da poučava, prihvaća i oprašta – onako kako bi Isus volio.
Iako je i sam bio slab i prestrašen, čak je i zatajio svoga Učitelja sakrivajući se od progonitelja nakon Kristove smrti – Isus mu je oprostio i nagradio ga najvažnijom ulogom u povijesti Crkve. Ni mi ne smijemo ostati ravnodušni promatrači dok se Petrov nasljednik bori za dostojanstvo čovjeka. Svatko od nas mora biti stijena, temelj, čvrsto uporište svoje župne zajednice. Ustrajmo u svjedočenju kao apostoli, “jednodušni u molitvi s Marijom, majkom Isusovom” (Dap 1, 14), borimo se uporno i ustrajno za našega Svetog Oca, da u ime Kristovo uvijek može hrabro i plodonosno služiti čovječanstvu. Amen.
p. Anđelko Sesar