1 Sam 1, 20-22. 24-28
1 Iv 3, 1-2. 21-24
Lk 2, 41-52
Djeca su blagoslov Božji: iskrena, čista, nevina. „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“ Isusov odnos prema djeci zauzima najljepše stranice Svetoga pisma. Njegov odnos prema njima čist je kao suza, oni su On sam, i „što god učinite jednome od njih, meni ste učinili“ – kaže Krist.
A kakav je danas svijet? Kakvih ima obitelji? Kakav je odnos prema djeci? Gdje je nestalo njihovo djetinjstvo? Tko ga je ukrao? Kakva su ovo strašna vremena došla, čija se zlokobnost ogleda upravo u odnosu prema djeci?
I Herod je učinio da stradaju nevina dječica bojeći se i boreći za svoje prijestolje, tobože nastojeći očuvati red, zakon, hijerarhiju, vlast. Nevina je krv djece oduvijek otkupljivala ovaj mračni svijet.
Nije li tako i danas? Potresne slike poginule djece u Afganistanu, Iraku, Somaliji, Bosni, Hrvatskoj… Velike crne oči gladne djece u Africi postale su sinonim za tu napaćenu zemlju, kolijevku čovječanstva. Godine 1994. Pulitzerovu je nagradu za fotografiju godine dobio fotoreporter Kevin Cartner koji je u Sudanu snimio gladno dijete koje pustarom jedva vuče svoje izmučeno tijelo kako bi došlo do izbjegličkog kampa Ujedinjenih naroda, udaljenog samo jedan kilometar, u kojemu bi trebalo biti nešto hrane, dok na njega vreba lešinar, strpljivo čekajući djetetovu smrt. Ta je fotografija šokirala svijet, nikad se nije doznalo što se s djetetom dogodilo, zna se tek da se reporter izvukao iz Sudana i da je, ne mogavši živjeti sa svime što je vidio, tri mjeseca nakon toga počinio samoubojstvo ostavivši za sobom potresno pismo o sebičnom i slijepom svijetu u kojemu više ne može živjeti.
O, Bože, mora li tako biti? Ne poželimo li ponekad da ovo dječje otkupljivanje naših grijeha ne prestane? Makar stradali mi sami, mi i naša djeca?
Pedofilija – najveće zlo današnjice i najveća prijetnja ovome svijetu, zlostavljenje koje nerijetko provode upravo oni djeci najbliži, prisilan rad djece, prodavanje, drogiranje i prostituiranje djece, ratovi koji ih prisiljavaju da uzmu oružje u svoje nevine ručice – naviještaju naš kraj. Ne može opstati svijet koji ne kleči pred djetetom.
S druge strane, obijest djece iz bogatih zemalja, djeca koja također nemaju djetinjstvo jer ih je svijet odraslih toliko usisao požurujući ih u njihovome odrastanju – također nema budućnosti. To su djeca od kojih je napravljen kult, djeca koja se ničega ne odriču, obijesna djeca koja su mali naredbodavci svijetu koji se ima vrtjeti samo oko njih, djeca koja imaju svoje guvernante, fitness trenere, stiliste, animatore, vozače… To su djeca do grla utopljena u svijetu modne industrije koja iskorištava njihova dječja srca, djeca od kojih i filmska industrija radi male bogove trujući im dušu i uništavajući urođenu sramežljivost i skromnost… Ta djeca ne udaraju krpenu loptu po prašnjavom improviziranom nogometnom igralištu negdje u predgrađu. To su djeca koja od malih nogu odlaze na manikure, u kozmetičke salone, djeca koja izvrsno razlikuju originalnu marku odjeće od kopije, djeca kojoj nije stalo ni do čega jer svega imaju u izobilju… I za njihovu smo propast sami krivi, makar sve možda radili i u najboljoj namjeri (zna se da je i put do pakla popločan dobrim namjerama).
Ipak, dijete je dijete, i takvo bi trebalo ostati. Ne smijemo ga požurivati u njegovu odrastanju. Dijete u ruci treba držati svoju krpenu lutku, a ne mitraljez. Treba maziti svog plišanog medvjedića, a ne u mračnoj tvornici ručno bojati igračke zarađujući dolar za sebe, i priskrbljujući status najveće zemlje izvoznice svojoj domovini. Čitav svijet nek se utopi u dječjoj suzi, ako treba. Odnos prema djeci najviše će koštati ovaj svijet. Djetetova molitva pomiče brda, nju Gospodin čuje i uslišava uvijek, neodgodivo! Dijete koje se utječe Bogu, svome velikome Ocu, nikad neće ostati neuslišane molitve.
Velika je razlika između slike o Bogu koju ima dijete od one koju ima odrastao čovjek, no Isus pokazuje da je isti Bog otac djece i odraslih.
Današnje nas evanđelje susreće s Isusom 12-godišnjakom, što su rijetka svjedočanstva o Njegovome dječaštvu. Oduvijek nas je zanimalo kakav je bio kao dječak, i što se s Njime dalje zbivalo do Njegove 33. godine. Te nam stranice Pisma toliko nedostaju da utaže našu ljudsku znatiželju, premda slutimo da je u svemu bio poseban već tada, što se vidi i iz ovoga evanđelja, odnosno iz Isusova ostanka u hramu. Svatko tko ima djecu zna kako teško može biti vladati dvanaestogodišnjacima. Oni ni u kome slučaju nisu, kako to često mislimo, gori ili „nezgodniji“ nego što su bili u mlađim godinama, samo su se našli pred jednim prijelazom iz djetinjstva u samostalnog odraslog čovjeka pa sad preispituju, kao nekoć njihovi roditelji, što trebaju odbaciti a što zadržati. U ovoj „fazi“ našao se i Isus kad su ga njegovi roditelji poveli sa sobom na hodočašće u Jeruzalem. Prema židovskome zakonu, za velike blagdane svi su odrasli trebali hodočastiti u Jeruzalem. Tko je imao tako dalek put (otprilike 120 km), hodočastio je samo jednom godišnje. Dječaci su tu obvezu imali nakon navršene 13. godine, pa su Marija i Josip sa sobom poveli svoga dvanaestogodišnjaka da se na to polako privikava. Tako je prijelaz iz dječaka u odrasloga čovjeka trebao proći bez nekih većih lomova.
Ipak, „lom“ se dogodio. Isus je morao na sebe skrenuti pažnju. Marija i Josip, kao pobožni Židovi, pokušali su omogućiti svome djetetu prisniji odnos prema Bogu. Dijete je smjelo osloviti Boga s „Abba”, što bi na hrvatskom otprilike značilo “tatice”. Odraslim Izraelcima, koji su izišli iz onog djetinjeg, to nije bilo dopušteno; oni su se Bogu obraćali s velikim strahopoštovanjem i nazivali ga uzvišenim, svečanim imenima koja se nalaze u Svetome pismu. To je bilo nešto što Isus nije mogao prihvatiti. Zašto za jednoga odrasloga Bog nije više smio biti “Abba”? Za Isusa je Bog bio uvijek prisni “Abba” i tako je ostao cijeloga njegova života. Ovakvo je obraćanje Isus često branio pred kritičarima jer se nazivao i priznavao Očevim Sinom, dakako ne u tjelesnome smislu. Bog je za njega bio Otac, jednostavno njegov osobni “Abba”. Zato je za njega bilo posve razumljivo ostati duže “u kući svoga oca”.
Ovakav stav jednoga djeteta bio je roditeljima posve nerazumljiv, ali oni su znali da je Isus poseban pa već tada polako počinju slutiti da se približavaju Njegovi slavni dani. Marija je dječakove riječi spremala u srce i sve više uviđala da njezin sin ima pravo. Tako se može i danas dogoditi nekim roditeljima. Sjećam se što se dogodilo u jednoj obitelji, i to kratko nakon Božića. Već je bio pao mrak, a mala kći još nije došla kući. Roditelji su se zabrinuli. Kad je napokon došla, bila je bez kaputića jer ga je dala jednom romskom djetetu; naime, upravo toga dana Romi su se provezli kroz selo. Roditelji su bili izvan sebe jer je kaput bio posve nov, kupljen za Božić. Dijete im je reklo: „Mala se cigančica bila skroz smrzla od zime, morala sam joj ga dati.“ To mi je njezina majka ispričala nakon što je djevojčica već kao odrasla liječnica otputovala u Indiju među gubavce.
Što možemo naučiti od naše djece? Mnogo toga, čitavu mudrost života. No, ne svojatajmo svoju djecu – ona su Kristova djeca.
Pjesnik Khalil Gibran ovako čuje Isusove riječi:
„Vaša djeca nisu vaša djeca. Oni su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Oni dolaze kroz vas, ali ne od vas, i premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše. Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti čak ni u svojim snovima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer, život ne ide unatrag. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i On vas napinje svojom snagom da bi Njegove strijele poletjele brzo i daleko. Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću, jer – kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.“
Često ne shvaćamo i ne prihvaćamo da su zapravo djeca neko neiskvareno mjerilo. Što je njima lijepo, trebalo bi biti i nama. Često nam je smiješno kad čujemo sintagmu “dragi Bog”, koja nam je od djetinjih nogu usađivana u srce. Ne bismo li ponekad bili sretniji i prisniji kad bismo mu u svojim molitvama, poput Isusa, mogli reći “tata”? Zar ne bi svijet izgledao bolji i ljepši kad bismo i kao odrasli mogli biti dobri i poslušni svojim roditeljima kao kad smo još bili djeca? Znajući da je roditelje zabrinuo i rastužio, Isus se vratio s njima u Nazaret i bio im je poslušan, ali je i dalje napredovao u mudrosti, i milosti kod Boga i ljudi. Isusove riječi Marija je čuvala u srcu. I mi bismo ih trebali zapamtiti. Amen.
p. Anđelko Sesar