Post 15, 1-6; 21, 1-3
Heb 11, 8. 11-12. 17-19
Lk 2, 22-40
Obitelj nipošto nije neki zastarjeli oblik suživota prvobitne zajednice. Ona je svakako jezgra društva, njezin „nukleus“, njezin stup. To je osnovna komuna, temeljna zajednica za normalno i zdravo funkcioniranje svakog njezinog člana. Ako samo jedan dio toga trojstva (mama, tata, djeca) fali – onda nedostaje sastavni dio formule za sreću, a obitelj postaje hendikepirana iako se možda tako ne osjeća. U današnjemu društvu obitelj je „demode“ udruga, gotovo iskorijenjeni oblik suživota. Takozvana liberalna vremena obiteljima nazivaju razne hibridne tvorevine – kojekakve hipijevske stilove života gdje se ne zna kome je gdje mjesto; raznorazne zajednice i udruge osnovane prema logici istih afiniteta, i slično. Mnoge obitelji više nisu uporište i sklonište njezinim najmlađim članovima. Baš obratno, one su im prijetnja i izvor boli. U mnogima nema ni sloge, ni zaštite, ni ljubavi, ni međusobne potpore, ni mira. Obitelj s reklame postala je komična utopija: otac, majka i dvoje-troje djece, svi sretni i preplanuli, bijelih zubi, u bijeloj odjeći… prava motivacija za kupnju sreće koja se sakrila u kutijici kreme Nivea ili u prašku za rublje Ariel… Kakva ironija! Mnoge obitelji tako su daleko od takve slike: roditelji se ne suzdržavaju od bijesa i psovke, ne susprežu ljutnju, ni ne pokušavaju kontrolirati emocije – a djeca su bešćutna i okrutna, emocionalno zakržljala, otupjela na galamu, imuna na nered, navikla na nerad… Devalvirao je svaki pokušaj autoriteta i hijerarhije. Djeca su ili posve ignorirana i zapuštena, ili su pak mali tirani kojima se udovoljava na sve moguće načine, što oni, dakako, nimalo ne cijene. Eto, tako je to ako govorimo o obitelji koja je zadržala barem svoju izvanjsku formu.
S druge strane, čest je slučaj da neki član obitelji nedostaje – ili dijete nema oca ili majku, ili roditelji ne mogu imati toliko željenu djecu (što je velik problem današnjice nastao uslijed neurednog načina života: sve kasnije stupanje u brak, mijenjanje partnera, razne bolesti – virusi, infekcije, upale, zaraze…). Mnogi se parovi, u nastojanju da dobiju dijete, podvrgavaju kojekakvim načinima umjetne oplodnje, ali tu postoji opasnost od manipuliranja tjelesnim integritetom i, uostalom, životom! Koliko god razumjeli ta nastojanja, ona su Božji „rejon“, s teološke su strane (u najmanju ruku) vrlo diskutabilna i o njima treba dobro promisliti, uzevši u obzir službeno stajalište Crkve!
Ipak, koliko svi čeznemo za obitelji dokazuju silna nastojanja bračnih parova bez djece da usvoje ili udome ostavljeno ili napušteno dijete. Jedna reklama ima slogan: „Svako dijete treba obitelj“ i završava scenom u kojoj dječak grli umjetne roditelje – lutke u izlogu trgovine odjećom. Tako duboko, iskreno i bolno trebamo tu malu zajednicu koja će biti naše utočište i naš oslonac! Bez nje nemamo ni korijene, niti nam grane streme nebu. Bez nje bismo se lako prevalili, kao stablo koje se plitko i slabo jedva drži za zemlju. Svaki bi nas i najmanji vjetar srušio, razbio, pokosio, uništio… Obitelj je naša snaga, iz nje crpimo volju i želju. Ona je naš identitet, od njezinog smo građevnog materijala napravljeni ovakvi kakvi smo – neki labilni, slabi, ranjivi i nestabilni, a drugi čvrsti, jaki, prkosni, nepokoreni.
Još uvijek ima dobrih obitelji. One su čvrsto zaleđe svojim članovima koji se međusobno podržavaju, brane, štite i vole. Zašto se neke obitelji tako uspješno odupiru svim životnim iskušenjima i drže skupa? Zato što u njima uvijek ima i vremena i mjesta za još jednog nezaobilaznog člana – Boga. U takvim obiteljima nema ni kaosa ni košmara. Zna se red, zna se hijerarhija, zna se tko je kome nadređen, tko mora imati autoritet, tko čime upravlja, čija je koja dužnost.. . Pomalo zvuči kao vojna institucija stroge stege, ali nije tako. U neredu nema ni sreće. Svatko bi se kad-tad pobunio tražeći svoja (veća) prava i ovlasti – ta nam je priča poznata još iz edenskoga vrta. Gdje ima reda, ima i smijeha i veselja. Gdje ima discipline, ima i divnih trenutaka odmora, dokolice, opuštanja. Gdje ima pravila i zakona, ima i posla, a time i kruha. Uz čiju pomoć? Onoga s kojim se liježe na počinak, ustaje, doručkuje, ruča i večera, kojega se zaziva u pomoć, kojemu se obraća za savjet, s kojim se dijele trenutci radosti… A tko je On? On je, dakako, dječak kojega su na današnji blagdan njegovi roditelji odveli u Jeruzalem da ga prikažu u hramu.
U današnjem evanđelju po Luki autor više puta naglašava da su se Isusovi roditelji u svakom svom postupku ravnali prema Božjem zakonu. Obitelj je ustrojena po Božjoj volji, a ne po osobnoj volji oca obitelji. To se jasno očituje u činu kada se „zemaljski“ otac podvrgava volji Višega, nebeskog Oca, prema kojemu pokazuje poslušnost. To je akt poštovanja vrhovnoga autoriteta koji je pravedan i milostiv, za razliku od zemaljskih autoriteta koji se očituju u tiraniji nad domaćinom u židovskom, a još više u rimskom prostoru, ali i u feudalnom i građanskom društvu. Ovdje je vidljiv jedan drugi način upravljanja, posve suprotan ljudskome. Autoritet više služi, a manje (odnosno nimalo) vrši nasilje i primjenjuje silu. Ne služi se pravom jačega, nego želi da sami, po svojoj slobodnoj volji, dođemo do spoznaje da se nasiljem malo toga postiže. Takav je autoritet Bog-otac.
Roditelji nose dijete Isusa u Jeruzalem da ga, kako nalaže Zakon, prikažu u hramu i posvete. Oboje preuzimaju na sebe vjersku i roditeljsku dužnost. Uvođenje djeteta u Božju zajednicu prvi je korak u vođenju djeteta prema otkriću punine života. Roditeljsko zanemarivanje upoznavanja djeteta s Bogom uskraćivanje je nečega na što ono ima pravo. Nepravda je prema djetetu prešutjeti mu Božju blizinu. Takva utaja može imati dalekosežne negativne posljedice. Kao što dijete treba znati tko su mu biološki roditelji, tako svakako treba znati tko nam je svima zajednički otac, kome da se utječe, od koga tražiti zaštitu i milost, kome se povjeriti…
Roditelji su posvetili dijete Gospodinu i time posvjedočili da su ga od Boga i primili. Nisu ga na svijet donijeli sami od sebe, niti su ga sami rodili. Nijedan čovjek nije samo proizvod oca i majke. On je po svom porijeklu neposredno Božje stvorenje. Podsjetimo se riječi pjesnika Khalila Gibrana: „Vaša djeca nisu vaša djeca, ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom…“
Po djetetu brak postaje kompletirana obitelj, ono je kamenčić u mozaiku ljubavi, ali onaj krucijalni, najljepši, bitan za cijelu sliku. Tako i u evanđelju dijete stoji u središtu Svete obitelji. Dijete se ne smije zanemarivati, zapostavljati, doživljavati kao nešto usputno; ne smije se ponašati kao da se ono slučajno dogodilo. Ne, ono se „dogodilo“ po Božjoj volji, po Njegovu naumu. Pa i kad je neželjeno, došlo je na svijet s razlogom, možda upravo zato da se po njemu obrate i spase oni koji su ga začeli ne misleći na veličanstvenost toga Božjeg djela. Dijete ne smije biti teret, privjesak, smetalo. Koliko god bilo psihički i fizički teško podizati i odgajati dijete, to je najveličanstvenija uloga koju čovjek može imati, zato je treba prihvaćati s radošću. Bog nam je djecu „posudio“, dao na povjerenje, znajući da ćemo se dobro za njih brinuti. Upravo je nas izabrao da budemo njihovi zemaljski roditelji, nije li to predivan dar? Bog vjeruje da ćemo upravo mi biti dovoljno brižni da djetetu ništa ne usfali. Svaki čovjek ima pravo doći na svijet, biti voljen i prihvaćen. Tek tada će se moći ispuniti ono što kaže Pismo: „Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti, i milost je Božja bila na njemu“.“
Tako roditelji pomažu djetetu zakoračiti u život. Njihovim radom, brigom i ljubavlju dijete napreduje. Ali, i Bog čini svoje. On nije dijete stvorio serijski kao jedan primjerak u milijardi drugih, identičnih. Kao što je dijete ocu i majci jedinstveni i nezamjenjivi dar, tako ga je i Bog stvorio jedinstvenoga i neponovljivoga. Kao što roditelji jednako vole svu svoju djecu, tako i svakoga od nas Bog-otac jednako beskrajno ljubi.
Neka po Duhu Svetomu koji je darovao beskrajnu mudrost starcu Šimunu i proročici Ani – i mi spoznamo veličinu Božju i veličanstvenost Božjega plana ostvarenoga u našoj djeci. Amen.
p. Anđelko Sesar