Sir 3, 2-6. 12-14
Kol 3, 12-21
Mt 2, 13-15. 19-23
Obitelj je stup društva, mala zajednica na kojoj, kao na čvrstome temelju, Gospodin gradi svoje kraljevstvo uzajamne ljubavi i poštovanja. „Gospodin slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim… Sine moj, pomozi svoga oca u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njim i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu…“ – riječi su iz današnjeg prvog čitanja iz Knjige Sirahove, najmudrije knjige Staroga zavjeta, prepune savjeta za spasenje duše. Otac (sinegdoha, sinonim za roditelje), koji nam je dao život, vrijedan je svakoga poštovanja, njegovi smo vječni dužnici i moramo mu biti zahvalni do kraja. U dobru i zlu, obitelj se mora držati zajedno, međusobno se pomagati i štititi, pa i onda kad smo umorni od borbe sa životom, obeshrabreni pred neizlječivom bolešću, malodušni pred nerješivim problemima. Znajmo, Otac na nebesima podario nas je jedne drugima da se preko naših najbližih konkretizira naša ljubav prema Njemu samome. Preko svoje braće mi Ocu nebeskome iskazujemo milost, učimo se strpljivosti i disciplini, obuzdavajući svoje afekte i žrtvujući se prešućujući ono što bismo svojim najbližima, u ljutnji, najradije sasuli u lice. Ove riječi mudroga Siraha zapravo su starozavjetni ustav, regula koju treba poštovati. Pa i naš nam svjetovni Ustav Republike Hrvatske doslovce naređuje da se moramo, u starosti i nemoći, brinuti za svoje roditelje (članak 63.). Nije li to posve normalno i prirodno? Zašto to mora biti jedan od zakona? Zar ima onih koji svoje roditelje ne potpomažu, ne podupiru, ne posjećuju, zanemaruju? Ima, dakako. Suprotno Gospodnjoj naredbi, suprotno prirodnoj logici, suprotno čak i svjetovnim zakonima, mnogi svoje roditelje zaborave, potpuno napuste, ostave same i nemoćne da, zabrinuti poput Josipa i Marije u trenutku kad su spoznali da Isus nije među onima koji su se vraćali s hodočašća iz Jeruzalema, nagađaju što im je s djecom, da ih more brige i crne slutnje, dok ih djeca bešćutno ignoriraju, oglušujući se na njihove vapaje. Jest, ima takvih koji dopuštaju da im roditelji umru sami, goli i bosi, gladni i jadni, u kakvom zapuštenom sobičku. Ima i onih koji su se s roditeljima zavadili zbog, kako misle, nepravde koja im je nanesena, zbog loše raspodjele nasljedstva, zbog bratske zavisti. Ima i onih koji su se umorili od vozanja svojih roditelja na terapije i kemoterapije, koji se bore s njihovom demencijom i staračkom hirovitošću, polako posustajući, gubeći i živce i snagu. Zbog takvih nam je napisano konkretno slovo zakona – i onog Sirahovog, i onog koji je Bog dao Mojsiju, i onog koji je izglasao Sabor. Zar ima veće utjehe od povratka u krilo obitelji, u poznati miris doma, među tople perine djetinjstva, u mirisne jastuke mladosti? Ima li veće sreće od okusa majčine kuhinje, od njezinih uspavanki i poljubaca pred spavanje, od drvenoga mača koji nam je napravio naš otac (ne mora biti tesar kao Isusov)? Kakvi ljudi zaboravljaju takve slike i ranjavaju srca svojih roditelja kao Kain i Abel, Ezav i Jakov? Roditeljska ljubav vrhunska je emocija, ništa je ne može nadjačati. U literaturi se nerijetko uspoređuje s Kristovom bezuvjetnom, gotovo slijepom ljubavi (H. De Balzac: Otac Goriot). Nije li posve prirodno tu ljubav uzvraćati? Ne ostvaruje li se ona ionako posve spontano, nesvjesno? Upravo bi tako trebalo biti.
Danas se sustavno radi na razbijanju obitelji jer je obitelj posljednji „bastion“ kršćanstva. Kapitalizam je donio bespoštednu utrku s vremenom, svoju djecu gotovo da i ne viđamo, s posla se vraćamo kad oni već spavaju, odgajaju ih mediji koji im nude tv-serije i filmove bolesnih sadržaja, navikavajući ih na krv i zlo, ubijajući u njima urođeni smisao za lijepo, zatirući u njima blagost, savjest, vedrinu, odvažnost. Djeca nam tako postaju mali nemilosrdni likovi iz destruktivnih crtića, potpuno otuđeni i emotivno zakinuti, pa ne čudi da u sveopćoj alijenaciji zaboravljamo na važnost zajedničkih (barem) nedjelja, obiteljskih izleta i druženja, povjeravanja s potpunim povjerenjem, neprestanog iskazivanja ljubavi.
„Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te podnosite jedni druge praštajući, ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!… Žene, pokoravajte se svojim muževima… Muževi, ljubite svoje žene i ne budite prema njima osorni! Djeco, slušajte svoje roditelje u svemu, ta to je milo Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom!“, riječi su svetoga Pavla apostola upućene Kološanima.
Sveti Josip, premda nam se često čini (nepravedno) zapostavljen, u životu Isusa i njegove majke, a time i u povijesti spasenja, igra jednu od važnijih uloga. Zadaća koju mu je Gospodin namijenio nije bila laka. Sjetimo se evanđelja čitanog na 4. nedjelja došašća. U snu se Josipu javio anđeo, želeći ublažiti njegove brige i nepovjerenje. Josip je, naime, Mariju potajice htio otpustiti jer je bila trudna. Doznavši da je dijete koje nosi u utrobi od samoga Duha Svetoga, Josip ostaje uz Mariju, brinući se za dječaka kao da je njegov vlastiti, o čemu svjedoči današnje evanđelje. Ponovno u snu, Josip biva upozoren da Herod I. Veliki, judejski kralj, u strahu za vlastito prijestolje, u Betlehemu namjerava pobiti svu mušku djecu mlađu od dvije godine (Nevina dječica). Josip, stoga, s tek rođenim djetetom i Marijom, usred noći bježi u Egipat. Također poslušavši anđela, a nakon Herodova kraja, s obitelji se vraća u Izrael jer im više nije prijetila opasnost, no ne u Judeju (kojom je vladao Arhelaj, Herodov sin), nego u Galileju, u grad Nazaret – da se ispuni Pismo u kojemu stoji: „zvat će se Nazarećanin.“
Tako je Sveta obitelj, nakon svog prvog progonstva, našla mir u Nazaretu, voleći se i držeći skupa, uživajući u djetinjstvu i dječaštvu maloga Spasitelja pred kojim je trnovit put. Ne znamo jesu li Isusove roditelje noću morile teške slutnje, jesu li se pokrivali tugom, a budili u suzama znajući da će kad-tad kucnuti zloguki čas rastanka, ili su se, kao i dosad, i u svemu, prepuštali volji Gospodnjoj, puni povjerenja u Njegov naum, i tužni i ponosni, gledajući svoga dječaka kako nastoji usavršiti drvodjeljski zanat, znajući da mu je namijenjena puno veća uloga od tesarske…
Obitelj je skrovito mjesto u rasanjenoj krošnji, toplo krilo pod kojim se skrivaju i griju goluždravi ptići, miris opranog rublja i pečenog kruha. Obitelj je ono najmanje Gospodnje stado koje se drži skupa, vjerno prati svoga pastira i umnaža se na bukolikim pašnjacima Gospodnjim. Upravo iz toga stada rađa se nova janjad, zajednica se širi, a Pastir zadovoljno i spokojno može (načas) odahnuti – zajedno su jači u borbi s gladnim vukovima.
Obitelj je naše utočište, naš mali zemaljski raj. Amen.
p. Anđelko Sesar