Br 6, 22-27
Gal 4, 4-7
Lk 2, 16-21
Liturgijski nam kalendar govori da danas možemo slaviti mnoge važne događaje. Osmina je rođenja Gospodnjega, svetkovina Marije Bogorodice, početak Nove godine i blagdan nadijevanja imena ‘Isus’ novorođenom Bogočovjeku. Isusa je tim imenom, kako stoji u evanđelju, „…prozvao anđeo prije Njegova začeća“.
Svako ime nadjenuto čovjeku njegova je osobna iskaznica. Po imenu se svatko od nas legitimira, ali ono nije samo kao podatak koji ima svoj jedinstveni matični broj u registru stanovništva. Ime je, često, znak. Nomen est omen. Ono je naš identitet, po njemu smo prepoznatljivi i, ovisno o tome kakvi smo prema ljudima, naše ime postaje sinonim za dobro ili loše, lijepo ili ružno.
Za naša su imena odgovorni naši roditelji. Često, iz pijeteta, nosimo ime po nekome tko nam je u životu (bio) važan – nekome od rodbine, prijatelja, idola, uzora… Naravno, mnogima se od nas naše ime ne sviđa, ali ono nas, htjeli mi to ili ne, određuje. Neki su od nas ponijeli imena povijesne važnosti (hrvatski kraljevi ili knezovi), neki kršćanska (starozavjetna, svetačka…), neki narodna, neki pak ultra moderna… Dakako, u ovome potonjem mašta ili igra često prelaze granice, pa sam tako, kao dugogodišnji vikar i još duže župnik, i sam imao (kod krštenja) nekih neugodnosti. Uistinu nisam znao imaju li roditelji potpuno pravo svoje dijete, koje se ne može suprotstaviti, za cijeli život obilježiti nekom nebulozom, izmišljotinom koja „dobro zvuči“, kako oni kažu. Mislim da ime ne smije samo lijepo zvučati, nego da bi trebalo nositi određene konotacije, odnosno trebalo bi imati svoje značenje s kojim bi davatelji imena trebali biti upoznati. S lijepim značenjem imena povezuju se dobre želje za život svoga potomka. A ako to dijete bude dobar čovjek, njegovo će ime imati dodatno značenje svima drugima koji su ga poznavali. Tako dobri ljudi sasvim sigurno „uljepšaju“ svoje ime ljepotom svoje duše, dok nas imena loših ljudi odbijaju. (Tako će mnogi reći, primjerice, neću sinu dati ime Martin, jedan je Martin sa mnom išao u školu, bio je tužibaba i ulizica.) Imena su nam lijepa ako ih možemo vezati uz ljude koji su nam mili, dragi, simpatični. S nekim se imenima nikako ne možemo pomiriti, osobito ako označuju nešto sasvim suprotno od onoga koji ga nosi.
Bog ne taji ime koje je izabrao za svoga Sina. Po anđelu ga je navijestio Mariji: „Začet ćeš i roditi Sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus“ (Lk 1, 31). Bog ne drži u tajnosti svoj odabir, odmah se na početku svoga plana otvara i objavljuje ime svoga Jedinorođenca. Isusovo ime ima posebno značenje – Jahve pomaže, Jahve je spasenje, oslobođenje. Prema tomu, ime ‘Isus’ je Božje obećanje ljudima. Bog nam obećava oslobođenje, pomoć i spasenje. Ovo Božje obećanje ne odnosi se samo na vrijeme Kristova zemaljskoga rođenja i djelovanja. Ime Isus – „Jahve je pomoćnik“ – program je za budućnost, za svevremenost. Uvijek i ponovo Bog nas želi spasiti, osloboditi iz najopasnijeg sužanjstva – onoga u kojemu smo sami sebe zarobili.
U prošlotjednom, božićnom evanđelju, slušali smo o tome kako je Bog za naše spasenje na svijet poslao svoga Sina, da se rodi kao čovjek, kao maleno dijete u trošnoj štalici. Žrtvovao ga je za nas kao jaganjca na oltaru, kao goluba na žrtveniku, kao što je Abraham bio spreman žrtvovati Izaka. Tolika je Njegova ljubav prema nama, mahom slijepim nezahvalnicima zabludjelima u vlastitom egoizmu. I nakon više od dvije tisuće godina, otkako se Krist rodio u Betlehemu, Njegova je prisutnost očita a pomoć djelotvorna. Bog nam uvijek želi biti blizu, na našoj razini, pa stoga nerijetko čuči uz nas kao roditelj kad razgovara s djetetom, želeći mu se približiti. Zato i jest uzeo ljudsko obličje da bi, rođen u boli kao čovjek i umro u boli kao čovjek, bio što sličniji nama ljudima. Nije li to Božje spuštanje na našu zemaljsku razinu, među nas – slabe, jadne, nemoćne i krhke – utjeha i nada? Kralj odijeva dronjke, pa goloruk i bosonog dolazi k nama, pod naš krov, iako ga nismo dostojni, iako mu nismo dostojni poljubiti rub prašnjave haljine, otkopčati mu (kako kaže Ivan Krstitelj) remenje na sandalama? Kolika je neizmjerna morala biti Božja ljubav prema nama siromasima kad je na žrtvenik položio vlastito dijete, znajući kako ćemo ga raspeti iako je pravednik a ne heretik? Koliko je Njegovo milosrđe kad nas, i nakon toga strašnog čina, opet prima u naručje, raskajane i očajne poput razmetnoga sina? I još za nas pripravlja nebesku gozbu kojoj nema kraja, ležaj od oblaka za naše umorne vjeđe, zelena polja za naše ranjene bose noge?
Božja je blizina jedino što nam treba jer ne možemo sami. Bez Njegove prisutnosti u našim životima ne možemo zakoračiti u novu godinu koja je pred nama. Nema novog početka bez Njega, nema ispravnih odluka koje On nije blagoslovio, nema nove prilike za obraćenje bez Njegove meke ruke na našim pognutim ramenima. On je uvijek uz nas – osobito na novom početku, kada smo nesigurni i prestrašeni, gotovo blokirani pred nepoznatim. On je tu i kad smo bolesni, napušteni, kad su pred nama zahtjevi koje ne možemo ispuniti, kad smo izmučeni od rada, posrnuli od obveza, kad smo prazni od beznađa i otupjeli od bezizlaznosti. On otvara naša vrata, On puni naše glinene vrčeve, On razbija naše lance, On po nas šalje čamac za spašavanje nakon svakog našeg brodoloma. Isus je, kako je i obećao svojim imenom, naš pomoćnik, naše spasenje – a Bog se drži svoga obećanja. On poznaje naše strahove i potrebe. Neka Isus – Emanuel, ‘Bog s nama’, kroz cijelu godinu koja je pred nama i kroz naš cijeli život uvijek bude tu, uz nas, kao meka sjena pri svakom našem koraku. Amen.
p. Anđelko Sesar