Izl 34, 4b-6. 8-9
2 Kor 13, 11-13
Iv 3, 16-18
Već odavna pokojni dr. Stjepan Bakšić (1889.-1963.), profesor dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, između ostalih knjiga napisao je i knjigu Presveto Trojstvo (1941.). Nama studentima teologije ta je knjiga bila nezaobilazna literatura za polaganje ispita. Sjećam se jedne anegdote vezane uz te dane. Kada je jedan student pristupio k ispitu kod profesora Bakšića, ovaj ga je upitao: „Mladi gospodine, jeste li možda pročitali moju knjigu o Presvetom Trojstvu?“ „Naravno, veleučeni, pročitao sam je i nekoliko puta“, odgovorio je student. Profesor je nastavio dalje: „Jeste li razumjeli što je to Presveto Trojstvo?“, nastavio je profesor. Student je uzvratio: „Naravno, sve sam dobro razumio i shvatio.“ Profesor Bakšić se nasmijao i zapanjio studenta svojim iskrenim odgovorom: „Eto, ja sam tu knjigu napisao, ali još uvijek ništa ne razumijem o Presvetom Trojstvu.“ Evo pred kakvom se tajnom naše vjere na ovaj blagdan nalazimo.
Kolika je snaga milijun kilovata električne energije? To je vjerojatno sila koja bi mogla pokrenuti sve vlakove jedne veće države. To je uistinu velika snaga. Međutim, ona je neznatna, posve zanemariva u usporedbi sa snagom i silom koju ima Bog. O Njemu, Njegovu biću, Njegovoj božanskoj osobi, Njegovu djelovanju – napisano je toliko knjiga koje se do kraja svijeta ne bi mogle izbrojiti. Nije li ta količina još jedan od dokaza da je taj fenomen i danas posve neistražen, još uvijek neotkriven, nerazjašnjen? Ne bismo li, nakon svega napisanog, poput Sokrata (i prof. Bakšića) mogli zaključiti: „Tek sada znam da ništa ne znam“? Ni danas ne možemo prispodobiti snagu Gospodnju, a kamoli razumjeti Njegovo Trojstvo. Toliko nam toga ostaje nedokučeno i čeka onaj slavni trenutak našeg prijelaska na drugu obalu, da nam bude otkriveno, razjašnjeno, posve objelodanjeno. Što nam do tada preostaje? Ispovijedati vjeru u Boga Oca, Jedinorođenoga Sina Božjega koji je rođen od Oca prije svih vjekova; Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren; iste biti kao i Otac. Vjerujemo i u Duha Svetoga koji izlazi od Oca i Sina… Dakle, preostaje nam (samo) vjera da će naše zasad ograničene spoznajne mogućnosti jednoga dana nadići svoje zadane okvire, te da ćemo napokon otkriti grandiozno otajstvo Trojedinstva.
Zasad prihvaćajmo kršćansku istinu da je Trinitas – Bog „sastavljen“ od triju osoba. Tim se fenomenom bavi čitava jedna znanost koja se zove trojstvena teologija odnosno trijadologija. Učenje o Trojstvu prihvaćaju sve tri velike kršćanske konfesije (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam). Nepoznat razumu, taj se fenomen ipak nastoji nekako uprizoriti trima osobama, od kojih je Duh Sveti najčešće prikazan kao golubica koja simbolizira nadahnuće, mudrost odozgor, blagoslov s Neba…
Kako god nastojali protumačiti Trojstvo, zvučat ćemo prefilozofično, preintelektualno, da ne kažemo i posve nejasno, daleko od svake ljudske kognitivne sposobnosti. Zato prihvatimo činjenicu usvojenu još na Nicejskom koncilu (325. g.): Otac, Sin i Duh Sveti – jedno su. Oduvijek su bili neodvojivi, neotuđivi, posve stopljeni jedno s drugim, utopljeni jedno u drugo. Oni su ista mudrost, ista ljubav, isto djelovanje. Premda ih naš um razgraničava, odjeljuje, razlučuje, oni su jedna „homogena tvar“ koja nema datuma rođenja. Krist nije rođen na Božić, Duh Sveti nije zaživio 50. dan nakon Kristova uskrsnuća. Krist je od pamtivijeka Sin Oca, baš kao i Duh koji je također od pamtivijeka nadahnjivao, hrabrio i pomagao mnoge ljude davno prije „službenog“ kršćanstva. Uostalom, po njemu su govorili svi proroci davno prije nego je Otac na zemlju poslao sebe sama, utjelovljena u Sinu, rođena kao što se rađa svaki čovjek – u trudovima i bolima zemaljske žene – da bude sličan nama u svemu (osim, dakako, u grijehu). Ubijen, kako je moralo biti da se svijet spasi, ostavlja nam nadu i pomoć, odnosno sebe sama, neotkidivoga od Oca, da nas prosvjetljuje na svim našim putima u – također neotkidivome dijelu sebe – liku Duha Svetoga, malenoga mudroga vatrenoga plamička. Taj bi plamičak mogao simbolizirati trenutak nadahnuća, trenutak lucidnosti naših srca. Isto bi tako mekana bijela krila golubice, koja su raskriljena samo u nebeskim visinama, mogla značiti širinu naše duše nošene i nadahnute Duhom… Kako bilo, i kako komplicirano zvučalo, u tome presvetome Trojedinstvu sintetizirana je sva mudrost Neba, sva silina, moć i snaga, sva milosrdnost i ljubav. Premda smo narod „tvrde šije“, kako nas Mojsije pravda, trojedini Bog je „spor na srdžbu a bogat ljubavlju i vjernošću“. Trojstveni pozdrav prije čitanja evanđelja (Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama) neka bude naš tjedni blagoslov. Vjerujmo u to da smo, kako Isus kaže Nikodemu, od pamtivijeka i mi neodjeljivi dio veličanstvenog nauma tog slavnog Trojstva, po kojemu nam je oduvijek mjesto na Nebu. Čeznimo za tim da, jednoga dana, postanemo dio te ljubavi, kad nas bijela krila ponesu do naše prvotne domovine, jer ni jedan koji vjeruje nikada i nipošto neće propasti, kako nam obećaje Krist. Amen.
p. Anđelko Sesar