Marija Bogorodica (Nova godina)
Br 6, 22-27
Gal 4, 4-7
Lk 2, 16-21
Danas, na prvi dan Nove godine, ni mnogi kršćani neće se sjetiti da je danas i svetkovina Svete Bogorodice Marije.
Svijet ulazi u Novu godinu sa šampanjcem i konfetama, u buci petardi i sjaju vatrometa, nazdravljajući simbolično novome početku, opaštajući se od stare godine koja tako odlazi u povijest. Nekima je prošla godina bila dobra, plodna i rodna, neki će poželjeti da se nikada više ne ponovi. Mnogi će na staroj godini zahvaliti Bogu, ali većina nas upravljat će poglede na preklopljene kazaljke sata koje će, točno u ponoć, donijeti nadu u bolje sutra. Čovjek se nikada ne prestaje nadati, niti ikada prestaje slaviti. U čovjeku je kodirana potreba da se veseli i obilježava važne dane, osobito one koji vraćaju nadu i s kojima se opraštamo od prošlosti, često se odričući i svojih nedjela i propusta, čvrsto donoseći nove odluke. Dana nam je nova prilika da se popravimo, da svučemo, kao zmije, stari isluženi svlak, da donesemo nove odluke (s njima uvijek, smiješno, započinjemo novu godinu – odlučujemo ostaviti cigarete, krenuti na dijetu i slične banalnosti koje tobože traže samodisciplinu)… Dok tako u novu godinu ulazimo s prvim taktovima valcera, opijeni vinom, Lijepim plavim Dunavom, i nadom, s papirnatim slavljeničkim šeširima na glavama i zapetljani u sjajne lamete, Crkva ostaje u prostoru tišine i duhovnosti. Ovaj prostor je Marijina sfera, mjesto današnje slavljenice, Svete Bogorodice kojoj je posvećen današnji dan, simbol novoga početka, uvijek iznova pružene prilike. Upravo današnja čitanja to nam daju naslutiti.
Prvo čitanje iz Knjige Brojeva svjedoči o snazi Božjega blagoslova. Mira nema bez blagoslova, upravo zato ovih dana obilazimo vaše domove da bismo, blagoslovivši ih, otvorili vrata Kristu, Knezu mira. Stoga, uvijek i u svakoj prilici blagoslivljajte one koje volite (pa i one koje ne volite, s drugom namjenom), zazivajte na njih milostivoga Duha, neka ih čuva od svakoga zla, neka im podari mir i ljubav, neka ih okrijepi i osmisli im živote, ispuni ih pravim smislom, ukaže im na pravi cilj. „Neka te blagoslovi Bog i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese! Tako neka zazivaju Ime moje nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati!“, riječi su Gospodinove upravljene Mojsiju kao uputa kako zazivati mir i blagoslov na svoj narod.
Drugo čitanje iz poslanice svetoga Pavla Galaćanima najavljuje novo stvaranje čovjeka u Kristu; jer smo postali sinovi, „odasla Bog u srca naša Duha koji kliče: „Abba! Oče!“. Bog nam je po Mariji, kojoj posvećujemo današnji dan, poslao Spasitelja, darovao nam svoga Sina po kojemu smo i mi postali baštinici Božji. Tako smo, od robova, postali djeca Božja, a time i baštinici njegova nasljedstva – vječnoga života.
Dok vani grmi pirotehnika, a na crnoj se nebeskoj podlozi igraju boje, Crkva ostaje oaza duhovnosti, posebice misleći na Mariju koja je na svijet donijela Spasitelja, čiji nedavni rođendan nije bio ni približno ovako obilježen, premda je tek s Njime svijet dobio priliku za novi početak. „Marija u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu“, riječi su iz današnjega evanđelja. O čemu li je Bogorodica razmišljala još u betlehemskome skromnom zaklonu? Sigurno se, zaljubljeno, divila djetetu, ali kako se nosila s činjenicom da je to nejako djetešce ujedno i (ni manje ni više nego) Spasitelj svega svijeta i da je poslan radi velikih djela? Sigurno se pitala zašto je, između svih žena, upravo ona odabrana biti mu majkom? Marija ne govori mnogo, ona je sva u šutnji i kontemplaciji, njezin je govor unutarnji, govor srca, posve je uronjena u duhovnost. Slično se o Mariji govori i kad su ona i Josip, nakon tri dana traženja, našli svoga dvanaestogodišnjaka u hramu, i kad im je rekao: „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?“ I na kraju ovoga evanđelja stoji: „Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu“ (Lk 2, 51). Pa i kad joj je anđeo Gabrijel navijestio da će začeti i roditi sina, razmišljala je o neobičnom pozdravu kojim je bila počašćena (Lk 1, 29), a kamo li ne o ulozi koja joj je bila namijenjena. I kod Šimunova prorokovanja u kojemu starac Isusa naziva „svjetlom na prosvjetljenje naroda“ i „slavom puka izraelskoga“ Marija se čudila svemu onome što se govorilo o Isusu (Lk 2, 33).
Svaki događaj i svaka riječ ulazili su u dubinu njezina srca i duše. Ona je bila čovjek duhovnosti, živjela u izravnoj tajanstvenoj vezi s Nebom, s Gospodinom u čijim je rukama bila oruđe i oružje mira, koliko to god paradokslano zvučalo. Kraljica mira nije ni sanjala da će biti okrunjena zvijezdama, da će, na zlatnome prijestolju, s djetetom u rukama, zatirati gujin rod i boriti se za mir među ljudima, kao prava odvjetnica čovječanstva. Ona je sebe nazivala službenicom i bila je spremna služiti svome gospodaru – Gospodinu – do kraja života, do kraja svoje misije, do kraja svijeta.
Bez mira i izmirenja nema novoga početka. Neka nas Kraljica mira, divna Bogorodica koja nas uvodi u novu godinu, izmiri sa svima našima, i s nama samima. Neka nam pomogne držati se pravoga puta i održavati ravnotežu između izvanjskoga sjaja noćašnjega dočeka i pravoga sjaja koji je na svijet došao s njezinim Jedincem. Jer, ni svi vatrometi svijeta ne mogu nadglasati anđeoske zborove koji su zapjevali s neba na dan Spasiteljeva rođenja, niti mogu svojim sjajnim vatrenim vodoskocima zasjeniti svjetlo zvijezda koje su se, iste te noći Spasiteljeva rođenja, tiho i svečano smiješile okupljene iznad betlehemske štalice. Amen.
p. Anđelko Sesar