Iz 40, 1-5. 9-11
Tit 2, 11-14; 3, 4-7
Lk 3, 15-16; 21-22
Današnje evanđelje govori nam o Isusovu krštenju na rijeci Jordanu. Isus, koji je u jeruzalemskom hramu kao dvanaestogodišnjak govorio o svom nebeskom Ocu, sad je od Oca kao ” ljubljeni sin” predstavljen cijelomu svijetu. Isus iz Nazareta nije običan čovjek. On nije tek jedan od proroka. Sveti Ivan Krstitelj priznaje i najavljuje: “Dolazi jedan koji je jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.”
Isus je stao u red Ivanovih „kandidata“ za krštenje iako je Jaganjac Božji. On nije kao drugi grješnici potreban krštenja. Zato se Bog javno priznaje njegovim Ocem, a Isusa naziva svojim ljubljenim Sinom. I upravo u dubini vode, u dubini čovječnosti, u dubini smrti Isus je čašćen i slavljen. On je jedinstven i nitko mu nije sličan, zato ga ne bi uvijek trebalo svrstavati u kategorije ljudi: kao proroka, kao učitelja, kao prijatelja ljudi, kao socijalnoga radnika, reformatora i slično. Jest, On je sve to, ali u svojoj biti On je Sin Božji. Tako nam je na Jordanu u času krštenja predstavljen kada se Otac očitovao u glasu s nebesa, Duh Sveti u obliku goluba, a Sin u Isusu.
Kad već razmatramo Kristovo krštenje, prisjetimo se i vlastitoga. Tu nam se nameću mnoga i razna pitanja: Što nam znači naše krštenje? Ne sjećamo ga se, ali razmišljamo li ponekad o njemu? Jesmo li svjesni da smo tim činom primljeni u Gospodinovu obitelj? Jesmo li svjesni da smo sakramentom krizme potvrdili svoj pristanak da živimo u kršćanskoj zajednici, držeći se kršćanskih načela, opraštajući, vjerujući u spasenje? Je li naše krštenje bila samo forma nakon koje je uslijedilo veliko obiteljsko slavlje popraćeno kompliciranom organizacijom, mnogobrojnim skupim darovima iz trgovina za novorođenčad, zakupljivanjem skupih restorana? Jesu li nas naši nakon krštenja stavili spavati u drugu prostoriju da nas drugi ne bi ometali ili da mi njima ne smetamo? Što je još danas ostalo od našega krštenja? Zlatni lančići s prigodnim privjescima anđela, djetelina, dudica… Možda tek krsni list? Postoji li u nama još uvijek ono nešto drugo što nam je na kršenju dano? Ono bitno što smo primili? Cijenimo li svoje krštenje, držimo li do njega ili nam je ono tek neka usput odrađena stvar, još jedan običaj u našemu životu? Jesmo li svjesni da smo krštenjem privilegirani, da su nam otvorena vrata raja, šansa da od početka budemo dio velike obitelji, zaštićeni sa samoga Neba? Mnogi nisu bili te sreće da budu kršteni. Nekad su nekrštenu djecu, na porodu umrlu novorođenčad, pokapali izvan groblja. Jesmo li zahvalni našim roditeljima, bakama, kumovima, prijateljima što su nas krstili? Kad je papa Ivan Pavao Drugi, nakon što je postao vrhovni crkveni poglavar, prvi put posjetio rodne Wadowice, prvo je otišao u crkvu u kojoj je kršten, poljubivši to nježno mjesto iz kojeg su prve kapi blagoslovljene vode ovlažile to mudro čelo novorođenčeta…
Nedovoljno je misliti da se dijete krsti da bude zdravo, da napreduje, da ga Bog štiti i čuva od zla koja su itekako u životu moguća. Isusovo krštenje slika je našega krštenja. I nama se dogodilo ono što se dogodilo Njemu. Za vrijeme našega krštenja i nad nama se otvorilo Nebo. I mi smo odabrani i pozvani. Bog je i za nas otvorio vrata kroz koja On dolazi k nama i kroz koja mi možemo pristupiti k Njemu. Mišljenje nekih da je Nebo zatvoreno, da je Bog nepristupačan, dalek i nedodirljiv – zabluda je. Bog je spreman svakoga časa primiti nas, prihvatiti i saslušati, samo često mi nismo spremni s Njime se susresti.
Krštenje je sakrament koji se prima samo jednom u životu. Trebamo biti svjesni svoga krštenja i uvijek ga aktualizirati, trebamo ga živjeti i preuzeti sudbinu krštenja na sebe, u njega ući i u njemu živjeti. Duh Božji, Duh radosti i ljubavi ispunjat će nas i poticati da živimo namjenu krštenja; zajedništvo s Ocem i Sinom po Duhu Svetomu.
Zasigurno se i pri našemu krštenju nad nama zaorio glas: “Ti si moj ljubljeni sin… moja ljubljena kći”. Prema shvaćanju Isusovih suvremenika, riječi “ljubljeni sin” znače “jedini”. S takvom se ljubavlju Bog prigiba nad svakim od nas u krštenju, kao da smo jedini. Po krštenju smo se s Njime na jedan način srodili, pokrvili, jer rođeni smo iz božanskog života. Zato ga s pravom smijemo zvati Ocem. On se priznaje našim i On nas priznaje svojima. Sin i kći su neusporedivo više nego sluga i sluškinja. Oni su neusporedivo veći nego druga stvorenja: sunce, more, zvijezde. I zato nemojmo izigrati Njegovo povjerenje i svoje dostojanstvo. Puni vjere i pouzdanja pristupimo k njemu, svome Bogu, koji nam je na dan krštenja zauvijek zajamčio: “U tebi mi sva milina.“ A što je to Bogu u nama milo? Sve što je stavio, utemeljio u nas. Kao što otac s ponosom gleda svoga sina i svoju kćer, tako Bog s ponosom gleda svakoga od nas. Bog nam je krštenjem dao i životnu zadaću koja je dostojna njegove djece, koja se isplati, koja našem životu daje smisao i ispunjenje. To ne mora biti ništa senzacionalno, ništa spektakularno. Što je pred Bogom veliko, što malo, što važno, a što nevažno, što jedinstveno, što značajno? Ono što čine djeca Božja oplemenjeno je dostojanstvom i vjernošću.
Sveti Ivan krstio je Krista u Jordanu, po Njegovoj želji, nevoljko, misleći: „On treba da raste, a ja da se umanjujem…“ Ta Isus Krist je Jaganjac Božji, nije grešnik, čist je ko suza, čišći od jordanske vode, skroman i ponizan… Nastojmo Mu biti što sličniji, Njemu koji se nikada nije uzvisivao. Amen.
p. Anđelko Sesar