Iz 42, 1-4. 6-7
Dj 10, 34-38
Mt 3, 13-17
Već je prorok Izaija naviještao Onoga koji ima doći da donese pravdu svim narodima. Najavio ga je kao Slugu miljenika kojega će Otac osobno oblikovati i postaviti za Savez narodu, za svjetlost pucima. On će otkriti istinu, vratiti pravdu, ponuditi spasenje. On će otvoriti oči slijepima, sužnje izvesti iz zatvora, a utamničenima pokazati svjetlo. „…vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute polomiti neće, stijenja što tek tinja ugasiti neće…“
Upravo je tako bilo. Njegov dolazak nije bio spektakularan, nije popraćen vatrometom ni najavljen fanfarama. Isus iz Nazareta došao je na svijet potiho. Doduše, u noći Njegova rođenja zaorili su se svi anđeoski korovi, serafini i kerubini oglasili su se zlatnim trubljama, nebo se odjenulo u najsvečaniju haljinu posutu zvijezdama, a u betlehemskoj štali zamirisao je tamjan… Pa ipak, nitko osim mudre majke prirode i rijetkih odabranih ljudi nije bučno proslavio rođenje Mesije – Kralja svijeta. Svi su spavali.
Jednako je skromno i tiho bilo Isusovo djetinjstvo. Njegovi se rođendani nisu obilježavali uz gozbe i zaslađivali kolačem od datulja; na Njegov se imendan nije okupljalo svo susjedstvo, ponosno da se baš u njihovome mjestašcu nastanio Kralj svijeta. Njegovo se dječaštvo odvijalo tako daleko od očiju svake javnosti da zvuči posve nevjerojatno da je Spasitelj svijeta živio sasvim nezapaženo i bio gotovo beznačajan – do početaka svoga javnoga istupanja, čime zapravo počinje „provoditi“ Očevu volju i svoju misiju. Isus iz Nazareta bio je toliko skroman da se uistinu mogao nazvati Slugom, i to ne samo slugom Oca. Njegova je filozofija služiti, biti pri ruci, na raspolaganju, davati se maksimalno, uvijek i svima. Upravo u tome On nikada neće, kako najavljuje Izaija, „smalaksati“ – dok na zemlji ne uspostavi pravo.
Kakav je bio Isus iz Nazareta? Kad je započeo svoje javno djelovanje, nije se predstavio kao čovjek rodom iz Betlehema, premda bi tom informacijom, već u početku, udobrovoljio mnoge koji su na Njega puhali. Zašto? Betlehem je bio stari kraljevski gradić u kojemu su živjeli potomci velikoga kralja Davida. Svaki ponosni Židov to bi svakako naglasio, uvjeren da mu to mjesto rođenja dodatno ukrašava „pedigre“ jer je ono bitna referenca u životopisu. Biti rođen u Betlehemu, kraljevskome gradiću u blizini slavnoga Jeruzalema, značilo je biti autohtonim braniteljem Židova i židovstva, čime bi se svaki Izraelac ponosio. Pa ipak, Isus sebe naziva Nazarećaninom, stanovnikom zabačenog mjestašca u Galileji, dalekoj pokrajini, dijaspori u kojoj je stanovao tek mali broj pobožnih Izraelaca, dok su ostali uglavnom bili pogani. Skroman, samozatajan i vjeran, Isus se nije želio odreći Nazareta u kojemu su njegovi roditelji našli dom i utočište, živeći mirno i sretno sa svojim jedincem, čuvajući Ga koliko su mogli od strašnoga „zadatka“ koji Mu je namijenio Otac i povijet spasenja svijeta, gotovo se krijući od Pisma po kojemu je njihovo dijete trebalo na svoja nejaka ramena preuzeti križ čovječanstva, uživajući u svakome danu djetinjstva i dječaštva svoga maloga kralja, vjerojatno i sami moleći – kao i njihov jedinac na Maslinskoj gori – da i njih i Njega mimoiđe gorki kalež koji im jednoga dana valja ispiti. A taj dan se bližio. Isus je u svojim tridesetim godinama i neće još dugo ostati s njima. „Vox clamantis“ već ga navješćuje, a On će se uskoro pojaviti među njegovim krštenicima.
Spas Izraelu, dakle, ne stiže iz njegova srca, iz Judeje, nego baš obratno – iz zaboravljenog rukavca s ruba zemlje, iz jalova kraja bez slavne prošlosti, iz sirotinjskoga mjestašca koje se nema čime dičiti. Nije li nam i ta činjenica poznata? Koliko su puta maticu obranila njezina razasuta djeca? Koliko je puta spas stigao iz daleka, iz dijaspore, od onih zaboravljenih, prekriženih, žrtvovanih – dok je srce domovine kucalo duboko ispod sala onih koji su se dobro potkožili? Koliko li je takvih primjera iz povijesti! Slavu nekoga junačkoga povijesnoga grada nerijetko su pronosili oni koji nikada nisu hodali njegovim pločnicima, nego su mu se divili iz daljine i čeznuli za njim kao za lijepom i nedostižnom djevojkom čiju čast treba braniti do smrti. Ivan Krstitelj okuplja mnoštvo pristiglo iz svih pokrajina. Svi su ujedinjeni u Jordanu prihvaćanjem istoga Boga. Bez obzira na svoju odjeću, govor, običaje – ujedinjeni su u želji za spasenjem. Nije važno tko je Judejac, Galilejac, Samarijanac, Dalmatinac, Zagorac, Hercegovac – važno je da ih je Jordan spojio i stopio u istim nakanama. Sveti Petar u današnjem čitanju to potvrđuje riječima: „… Bog nije pristran, nego je u svakome narodu Njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“. Mnoštvu koje traži krštenje pridružuje se i Isus. Prilazi posve neuočljivo, tražeći da Krstitelj i Njega uroni u rijeku. Tim činom zakoračio je u povijest započevši svoju misiju – skromno, nečujno, gotovo nevidljivo. Kao i pri rođenju, tek su rijetki bili svjesni važnosti i veličajnosti toga trenutka. Ivan Krstitelj zna da je, zakoraknuvši u Jordan, Isus iz Nazareta zakoračio na put od kojega više nema uzmaka, nema povratka. Osjećajući da od njega krštenje traži Mesija, Jaganjac Božji, ali se ne osjećajući dostojnim niti skinuti mu sandale, Krstitelj ne može pristati na to da on, posve nebitni glasnik, krsti samoga Spasitelja svijeta, nego priželjkuje da bude obrnuto. „Pusti sada“, odgovara Isus. U tim dvjema riječima skutrila se čitava Njegova samozatajnost. Nije važno tko je koga dostojan, bitno je da smo se svi – došljak iz poganske Galileje, čovjek iz pobožne Judeje, i svi drugi ovdje okupljeni – sabrali oko rijeke koja će odnijeti sve naše grijehe. Svaki obraćenik koji se odriče dosadašnjeg sebe ulazi u Jordan. Ivan ga uroni u vodu, a onda ovaj, stojeći u vodi, naglas priznaje svoje grijehe, izričući ih javno, nabrajajući ih bez sustezanja, neka ih što više, ma svi odreda neka odu nizvodno, daleko, neka se uliju u Mrtvo more i tamo umru zauvijek, neka nestanu kao Sodoma i Gomora. I Isus ulazi u vodu. Ivan ga uranja, nakon čega On odmah izlazi iz rijeke na obalu. On nema što javno priznati, On nema grijeha. Čega da se odrekne utjelovljena dobrota? Zbog čega da se kaje utjelovljena Istina? Čime se o Oca ogriješio Njegov sin? Ničim. „Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, Njega koji je, jer Bog bijaše s Njime, prošao zemljom čineći dobro…“, piše sveti Petar. I kad, tri godine kasnije, bude pred sudom, sam će Pilat priznati da na Njemu ne nalazi nikakve krivice.
Izronivši i ponovno udahnuvši opori zrak ovoga svijeta – Sin Božji započinje svoju muku. Iako još nije Veliki petak, Isus će brzo uvidjeti što je patnja, nepravda, omalovažavanje, minoriziranje, odbacivanje, usamljenost… Čekaju ga prašnjave ceste, negostoljubivi ljudi, skeptici i provokatori, progonitelji i mrzitelji.
U tom važnom trenutku nad Njime se otvara Nebo, a na Njega silazi Duh Božji u liku bijeloga goluba. Tim je činom blagoslovljen početak Njegova mukotrpnoga puta. Kao što je, nakon velikog potopa, Noa ugledao golubicu s maslinovom grančicom, čime je započela nova povijest za Odabrane iz arke, tako i bijelim golubom započinje nova povijest za Kristove sljedbenike. Krštenje Ivanovo nije za oproštenje grijeha, ali je krštenje u ime Presvetoga Trojstva. Njime se ostvarila sva Božja punina. Bog Otac upućuje na Njega, priznaje ga svojim ljubljenim Sinom. Duh ljubavi dolazi u čovjeku kojega je sveti Pavao nazvao novim Adamom, ocem novoga ljudskoga roda. Kad su Izraelci bježali preko Crvenoga mora, voda im se sklanjala s puta. Pred Novim Adamom voda se nije sklanjala. Nije trebala. Nije mu bila zapreka. On je po njoj hodio u novu, Obećanu zemlju. I za nas je to bio veliki čas kad smo s Njime, po krštenju, ušli u domovinu djece Božje. Amen.
p. Anđelko Sesar