Dj 2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7. 12-13
Iv 20, 19-23
Današnju duhovsku propovijed možemo započeti citatom iz duhovskog misnog slavlja: „Danas si, Gospodine, dovršio vazmeno djelo spasenja; danas si poslao Svetoga Duha vjernima koje si pridružio sudbini svoga sina. Danas se crkva predstavila svijetu, kad si svim narodima dao poznavanje Boga, da te u istoj vjeri slave svi jezici na zemlji.
Stoga sav svijet na krugu zemaljskom klikće zanosnom vazmenom radošću…“ Na blagdan Pedesetnice Isus je, poput vjetra ispunivši cijelu kuću u kojoj se bijahu okupili Njegovi učenici, održao obećanje da će im darovati poputbinu prije njihova odlaska u misije. Taj dar dobili su obliku malih plamenih jezičaka koji su na njih sišli. Kako drugačije uprizoriti, prispodobiti Duha Svetoga – taj veličanstveni dar, taj neopisivi blagoslov, tu Mudrost s Neba? Blagoslovljeni Duhom, učenici su, kako stoji u Djelima apostolskim, počeli zboriti u drugim jezicima. Premda Galilejci, svatko je govorio jezikom svoje majke, ali svi su se dobro razumjeli: oni iz Judeje i Kapadocije s onima iz Ponta i Azije; oni iz iz Egipta i Cirene s Krećanima i Arapima… Na svim su se tim jezicima razglašavale riječi i djela Gospodnja.
Duh Sveti je Kristov uskrsni dar učenicima. Od dana velikih crkvenih otaca Duh Sveti se naziva „darom“, što je svakako najljepše ime za njega (uz naziv Branitelja, Tješitelja, Snagu odozgo – kako Isus navješćuje taj dar). U trojednom je Bogu Duh Sveti personificirana ljubav između Oca i Sina. Otac se dariva Sinu, Sin se daje Ocu. Ovo sebedarivanje i sebedavanje događa se u Duhu Svetomu, u ljubavi koja je Duh Sveti. Život trojednoga Boga je kružni tok ljubavi koji postoji od pamtivijeka. Objava nam pak govori da se ljubav Božja ne ograničava samo na božanski život triju Osoba. Bog svoju ljubav daruje dalje, svima nama, svakome svome stvorenju. Dar ljubavi je dar Duha Svetoga. I to je jedini pravi dar.
Prečesto mislimo da je netko bogat kada nešto posjeduje, najčešće novac, znanje, vlast, moć… no Bog razdaje nešto posve suprotno onome što logika ovoga svijeta smatra vrijednim. Čovjek, dakako, nije bogat po onomu što je prikupio, nego po onomu što je podijelio drugima.
Duh Sveti je sišao nad apostole, na mladu Crkvu, kako bi rasla i širila se u mudrosti. Kako drugačije nazvati taj dobro odvagani kompromis između srca i razuma? Što je Duh nego mudrost? Rukovoditi se isključivo razumom proračunato je i hladno; hrliti grlom u jagode slušajući samo svoje srce također nije uputno – ta razum nam je dan da mudro rasuđujemo! Nije li, dakle, mudrost onaj maleni jezičac na vagi, između srca i razuma? Koliko ima visokoobrazovanih ljudi, koji su prikupili mnoga znanja ovoga svijeta, a nisu mudri! I obrnuto! Koliko je posve neukih, ali imaju neku iskonsku, urođenu, imanentnu mudrost. Pa nije li to „dar odozgo“, kako volimo nazivati Duha Svetoga?! Nije li to svojevrsna intuicija da „nanjušimo“ opasnost i prijetnju, da raspoznamo istinu od laži i podvale, da razlučimo pravoga proroka od lažnoga? Nije li to milost koja nam pruža svoju nježnu ruku da, jer smo dio „slabovidnog“ ljudskog roda, ne padnemo, ne posrnemo? U poslanici Galaćanima sveti Pavao jasno i eksplicitno nabraja grijehe tijela koje kroti Duh. U poslanici Korinćanima pak naglašava da nam je svima, i Židovima i Grcima, i robovima i slobodnima, dana ta „pronicavost“ koju nazivamo Duhom. Duh je kruna svake naše službe, svakog našeg djelovanja.
Kao što su apostoli, nadahnuti Duhom, krenuli u svijet, njime branjeni i štićeni od svakoga zla, tako se i mi napunimo Duha Svetoga da bismo mogli uspravno kročiti na našim putima. Jer, podliježemo li samo tijelu, Duh Božji ne prebiva u nama. A nemamo li pak Duha Kristova, nismo Njegovi. Duh mora nadjačati sve slabosti tijela, sva ugađanja tijelu, mora pobijediti smrtnost tijela kao što je Isusov duh pobijedio smrtnost Njegova izmučenoga tijela. Po Duhu smo djeca Božja, dakle baštinici Božji a subaštinici Kristovi – „kada doista s Njime zajedno trpimo, da se zajedno s Njime i proslavimo.“ Blagdan Duhova je, nakon Uskrsa i Božića, najveći crkveni blagdan. Na taj se dan slavi silazak Duha i osnivanje majke Crkve. Plameni jezičci bili su inspiracija mnogim slikarima koji su pod zazivom „Veni Creator Spiritus“ naslikali predivna umjetnička djela (Fra Angelico, A. Dürer, El Greco, Rubens…). Nakon Drugog carigradskog koncila (381. g.) Duh Sveti priznat je kao treća osoba Trojstva koja milosno djeluje na svakoga pojedinca i mudro vodi Crkvu.
Dar Duha Svetoga u prvome je redu dar ljubavi. Majka Tereza kaže: „Spoznala sam paradoks: ako ljubite do boli – s vremenom će boli nestati, a ostat će samo ljubav!“ Darujmo jedni drugima ljubav i mir, molimo za mudrost „odozgo“, da znamo razlučiti dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde. Naše molitve neće ostati neuslišane jer će Duh, poput bijele golubice, donijeti „rezultate“ naših vapaja. Tko traži – dat će mu se. Ako želimo vidjeti kako Duh Sveti djeluje u ljudima, pogledajmo svece. Svaki je od njih remek djelo Duha Svetoga. Naravno, Duh Sveti i nas želi učiniti svetom djecom Božjom. Predajmo mu se i pustimo ga k sebi, da po nama djeluje, za nas i za sve oko nas, da se po njemu svijetom šire divna i čudesna djela Božje ljubavi i milosti. Amen.
p. Anđelko Sesar