Duhovi

Pater Anđelko

Dj  2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7. 12-13
Iv 20, 19-23

Blagdan Duhova još se naziva i pedesetnica jer je današnji dan pedeseti nakon Uskrsa. Proslava uskrsnog otajstva u Crkvi se razvija kroz sedam tjedana (7×7=49), a kulminira pedeseti dan, u jednoj dugoj uskrsnoj svečanosti, blagdanom Duhova. Djela apostolska u drugome poglavlju govore o onome što se u Jeruzalemu dogodilo pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća. Na Sinaju je Bog govorio Mojsiju iz ognja i grmljavine, a sada je sišao Duh Sveti, prozborivši vatrenim jezicima, obraćajući se ženama i apostolima koji su se u molitvi okupili oko Marije, Majke Isusove. Nije li to lijepa slika: žene i muževi zajedno na početku Crkve!

Kao što je primanjem Deset zapovijedi sklopljen Božji savez s njegovim narodom, tako se prihvaćanjem Radosne vijesti da je Uskrsnuli Isus Krist od Boga poslani Mesija, sklapa Novi Božji savez s ljudima. Ne samo prihvaćanjem u kamenu napisanih Zapovijedi, nego u vjeri u Boga, koji nas susreće utjelovljen, ljudi nalaze svoj spas i svoje savršenstvo.

Što se to nekoć dogodilo u Jeruzalemu, nije posve jasno. U svakom slučaju, onima koji su nakon Isusove smrt pali u duboku krizu, sumnju i malodušnost uspjelo je smoći snage i krenuti dalje, i svoja iskustva s Isusom Kristom pripovijedati drugima. To što im je uspjelo prevladati krizu vjere i života nisu smatrali svojom zaslugom, nego posljedicom milosti Boga kojemu su se otvorili molitvom. Osjećali su da Otac ne djeluje samo po Isusu Kristu za spasenje čovjeka, nego i po nama samima. On nas osposobljuje na novi način izreći Isusove riječi koje donose slobodu. On nam daje snagu da i mi radimo za spasenje čovjeka. Mijenjajući vlastiti komadić svemira, pridonosimo ozdravljenju čovječanstva. On nam daje blagoslov da s divljenjem doživimo kako Radosna vijest priskače u pomoć ljudima da povjeruju u Isusa Krista.

Učenice i učenici osjećaju kako svi ljudi mogu doživjeti tu milost, kao i oni sami nakon Isusova uskrsnuća. Čuli smo u evanđelju: „Isus dahne u njih i kaže im: primite Duha Svetoga!“ (Iv 20, 22). Kao dah, brzo i jedva čujno, a ipak prodorno i preobražavajuće, Duh Božji ispunja čovjeka. Naravno, paralela se može povući s izvješćem o stvaranju svijeta, u trenutku kad Božji dah daruje život čovjeku. „Da bi mogli nastaviti poslanje kroz povijest, učenici dobivaju dar Duha Svetoga koji je životvorac. On uvodi učenike u istinu. Ako im je potrebna pomoć da razumiju istinu koja je Isus, još im je potrebnije da shvaćenu istinu navješćuju svim narodima.“ (M. Zovkić)

Moglo bi se reći da je davanje Duha Svetoga tek slikoviti izražaj, metafora, nikakva povijesna istina, nešto irelevantno za naš život. No, nije li ništa manja istina da smo stvoreni ni iz čega? Zar nas Bog, koji nas je stvorio ni iz čega, ne može prožeti svojim Duhom?

Petar objašnjava ovaj događaj starozavjetnim riječima proroka Joela: „Izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati snove, a vaši mladići gledati viđenja“ (Joel 3, 2). Mi živimo u vrijeme izlivenoga Duha!

Mi smo danas Božji proroci i proročice! Nije li to teško povjerovati: mi da smo Božji poslanici, proroci, pronosioci Njegovih ideja? Mi da smo nadahnuti Božjim Duhom, vidoviti, ispunjeni snovima? Doživljavamo li to tako, osjećamo li se takvima?

Uskrsnuli Krist udahnuo je Duha Svetoga svojim učenicima i milošću ih obdario plamenim jezicima, ali mi tada nismo bili među njima u Jeruzalemu. Stoga često pomišljamo: Duh Božji nas još nije dotaknuo, pomilovao, pronašao. Mi nismo među odabrnima, među onima na koje se izlila ta posebna milost, mi nismo dostojni takve nagrade. Ali u biti, ustrajni u molitvi poput tadašnjih žena i muževa, nedvojbeno smo ga prizvali, sigurno je tu, s nama, u nama. Što se dogodilo pri molitvi? Žene i apostoli osjetili su kako Bog u njima djeluje, posve stvarno i primjetno. Osjećaj Božje daljine polako se pretvara u sigurnost njegove blizine. Mogli su iskusiti kako u njih ulazi neka božanska snaga i otvara im viziju kršćanske budućnosti.

Duh Božji čini nas proročicama i prorocima, pa u drugom čovjeku nastojimo otkriti nešto više, nešto što ovaj sam još uvijek nije uvidio. Postajemo proroci koji imaju snage mijenjati sadašnjost, koji navješćuju Radosnu vijest da je raspeti Isus Krist uskrsnuo, da smrt nije svršetak nego početak, da u beznađu raste novi život.

Sve se ovo temelji u tihom i čudesnom zapažanju Boga u nama samima. Crkva se budi u našim dušama, djelujemo po darovanome Duhu. Bog je u tebi i u meni. To slavimo danas! S ovom spoznajom rađa se Crkva koja raste tamo gdje žene i muževi zajedno žive i pronose Kristovu vjeru i tako, kao proročice i proroci, osluškuju spasonosne mijene u ljudima, u našoj Crkvi i u našem društvu. Amen.

p. Anđelko Sesar