Iz 52, 7-10
Heb 1, 1-6
Iv 1, 1-18
Sione, Bog tvoj kraljuje! Noćas se, u rodu Davidovu i rodu samoga Neba, rodio Spasitelj! Kličimo svi, zajedno s – kako kaže prorok Izaija – razvalinama jeruzalemskim, jer je Gospodin došao da utješi svoj narod i podigne novi Jeruzalem, otkupi ga i proslavi! Te smo jeruzalemske razvaline mi sami, posve ogoljeni u svojoj ljudskoj bijedi, a naše su duše ruševine i razvaline. Zato nam je Otac poslao svoga sina, Graditelja, da nas pridigne, osovi, pokupi ostatke nas samih, i od nas napravi novu građevinu, hram svoga Duha! Poslan je da prikupi krhotine razbijenih posuda i nanovo nas sastavi, zalijepi blagoslovljenim blatom, i od nas načini novu posudu za novo, mlado vino, odnosno Njega samoga, našega Lončara, koji će se u nas izliti u svoj svojoj punini i milini. Gospodin se vraća na Sion u djetetu koje je noćas rođeno, u malenomu Isusu poslanome na svijet, među razvaline jeruzalemske, da ih svojim malim dječjim rukama podigne i obnovi, daruje im novi sjaj. Stoga, pjevajte Gospodinu pjesmu novu jer učini djela čudesna!… Iako nam se, kako stoji u današnjoj poslanici upućenoj Hebrejima, Bog više puta i na više načina obraćao po prorocima, noćas nam je, konačno, progovorio u Sinu! Pred Njim svi klečimo, i anđeli i zvijezde, jer On je baštinik svega! On je Riječ o kojoj zbori evanđelist Ivan, On je praiskon, prapočetak. Premda je rođen ove noći, On je od pamtivjeka dio Oca, dio Njegove veličanstvene ideje, zamišljen na početku početaka, da zapečati svršetak svršetaka. On je alfa i omega, čovjek i Bog, On podiže razvaline i uspinje se na Sion da s njega zagrmi Njegova Riječ, materijalizirana ideja samoga Oca, Riječ utjelovljena u djetetu koje je noćas doneseno na svijet. O Njemu govori današnja Radosna vijest. Mi smo Ga noćas s radošću dočekali jer se nadamo biti među onima za koje Ivan kaže: „…a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. Neka se to dijete nastani u nama, pa da u uzajamnom darivanju ljubavi i topline zajedno rastemo do Vječnosti. Veselimo se, stoga, ovome rođendanu, slavimo Ga i kličimo, odjenimo svoje najljepše haljine i kleknimo pred jaslama. Neka noćas blagostanje klekne pred siromaštvom, neka se ruke pune prstenja optočenog dragim kamenjem sklope pred golim ručicama nejakog djeteta, neka se kraljevi poklone prosjacima. Jer, bogatstvo nije u zlatnoj tijari ni u srebrnome žezlu optočenom rubinima, opalima, smaragdima. Bogatstvo je u štalici, na oštrim jaslama, u osmijehu Donositelja spasenja koji vraća nadu.
Prije nekoliko godina na jednomu se skupu raspravljalo o slavljenju Božića. Jedan je priznati teolog na tu temu započeo žustru raspravu o slavljenju Božića, naglašavajući da se smisao toga lijepog blagdana izgubio u raspomamljenim hedonističkim bakanalijama na stolu, u grozničavoj kupovini darova, u prepunim trgovačkim kućama koje, radi zarade, produžuju radno vrijeme na sami Badnjak, ne misleći pritom ni na radnike ni na njihovu djecu, a bome ni na one s druge strane blagajne, koji kupuju za svoju djecu koja odavna znaju da darove ne nosi mali Isus nego roditelji, i koji su vidno razočarani ne dobiju li ono što su očekivali, a to nipošto nije čokolada ili naranča. Stoga se na ovome skupu uistinu opravdano pokrenulo pitanje smisla takvog slavljenja Božića u ime Krista koji je rođen u bijedi i siromaštvu, koji je zaštitnik upravo onih najjadnijih i najubogijih, koji je sa svojom najbjednijom braćom dijelio i ono čega je njemu nedostajalo. Krist nikada nije sjedio za raskošnom trpezom, niti je ikada poželio nove sandale za crvenu palestinsku zemlju… A danas? Našim se nosnicama razliježe miris pečenja, medenjaka, marcipana; pod okićenim borom strateški su se, kao na reklami, rasporedili darovi umotani u šarene ukrasne papire, koje je neka plaćena aranžerka (u trgovini čija je krilatica: Uvijek i u svemu vama na usluzi) pomno ovila mašnom usklađenom s papirnatom podlogom… Na televiziji prigodni program, u kaminu ugodna vatrica, dok se ušima širi zvuk s ekrana: „Neke stvari ne možete kupiti novcem. Za sve ostalo tu je MasterCard“… Nije li tako? Neke stvari ne mogu se kupiti novcem. Mogu se kupiti i jelka i darovi, pečenka i vino vrhunskog porijekla, ali ne može se kupiti mir, obiteljska sloga, prijateljstvo s braćom, suživot s Bogom… Jesmo li toga svjesni ili smo se pogubili pod svodom koji ne čuje, pod svodom od šarenih kuglica? Jesmo li svjetlost prskalica i šarenih žaruljica zamijenili za svjetlost iznad betlehemske štale? Možemo li još uvijek razlučiti svjetla raskošnih shopping centara i sjaj reklama od pravog sjaja i svjetla koje nam je noćas donio Krist?
Prvi kršćani nisu slavili Božić. Njima je bio važan samo jedan blagdan, a to je Uskrs. Isusovo uskrsnuće smatrali su jedinim bitnim događajem. U tome se, zapravo, slažemo, ali volimo rođendane jer su ljupki i jer nas vraćaju u mladost – a svaka je mladost lijepa.
Prvo izvješće o slavlju Božića potječe iz 4. stoljeća, i to iz Egipta, gdje se slavio 7. siječnja, kako ga i danas slavi Istočna Crkva. U Rimu se slavio 25. prosinca povodom zimskog solsticija, kao dan za „nepobjedivo sunce – sol invictus.“ Nakon što je kralj Konstantin 323. prešao na kršćanstvo, mnogi su tražili novo, dublje značenje ovoga blagdana. Tako u jednom kršćanskom spisu koji govori o ovome blagdanu stoji sljedeće: „Tko je nepobjediv, ako nije naš Gospodin, koji je potpuno pobijedio smrt? Krist je Sunce pravde.“ Tako se više nije slavilo rađanje sunca, nego rođenje Isusovo jer je upravo On i samo On – „Svjetlo svijeta“. To je bio važan zaokret od poganstva prema Isusu Kristu.
Ubrzo je ovaj blagdan postao obljubljen. Počeo se slaviti bučno i svečano. Raskošna i lijepa služba Božja, bogata jela i pića i koješta drugo Radosnu su vijest Božića stavili u drugi plan ili potpuno zanemarili.
Ipak, pojavio se čovjek koji je htio oživjeti stari i zaboravljeni značaj Božića, vratiti mu izvorni smisao. To je bio Franjo iz Asiza, čiji sam ponosni sljedbenik. Na Božić godine 1223. povukao se s braćom i sestrama u šumu blizu Greccia, gdje je slavio božićno evanđelje uz napravljene jaslice s volom i magarcem, svjestan da puno toga što se u Crkvi događa ne pripada ovoj Radosnoj vijesti. Ni kler nije bio na pravom putu. Svi su se povodljivo pomamili, a onda i pogubili, u sjaju i raskoši, tjerajući od sebe nemile misli na siromašnu i potrebitu braću. A trebalo je biti baš suprotno jer je dijete Isus zaštitinik upravo takvih: gladnih, a ne sitih; bolesnih, a ne zdravih; nesretnih, a ne zadovoljnih. Kristovo je mjesto za njihovim skromnim stolom, na ubogom tronošcu, uz koru beskvasnog kruha i pokoju datulju, a ne uz one koji ne znaju bi li se prije latili mirisne koljenice ili pečenih mladih krumpira okupanih u umaku od ružmarina… Ljudi mogu birati čijem će se stolu pridružiti.
I naše je slavljenje Božića gurnulo Krista u drugi plan. Imamo druge božićne i novogodišnje „ikone“. Dosad smo imali Djeda Mraza, ali, budući da se on prebrzo otapa zbog globalnog zatopljenja kojemu svakodnevno kumujemo, našli smo mu zamjenu – Djeda Božićnjak. Taj je još bolja izmišljotina – koketira i s kršćanstvom, i s potrošačkim mentalitetom, i s ateizmom (paradoksalno!). Budući da svi (ipak) vapijemo za nekom slamkom duhovnosti, mnogi čeznu za obnovom koje, navodno, donosi novo doba – new age, neka opća religija, perfidna podvala na koju nasjedaju svi gladni duha a ne kruha. Tobože nemaju ništa protiv Isusa, ali zašto samo On? Ne bi štetilo malo budizma, malo hinduizma, nečeg astralnog, ezoteričnog, pa jedna žlica transcendentalne meditacije, pa malo reikija, natalnih karata i horoskopa, nikako ne smijemo zaboraviti jogu, reinkarnaciju odnosno ponovno rađanje… Od svega po nešto. To je tobožnja briga za duh i tijelo u svrhu postizanja (prividnog, lažnog) mira. Zapamtimo, samo Krist svijetu donosi mir! Samo je u Njemu mir!
Možemo se zamisliti nad onim što nam govori današnje drugo čitanje iz poslanice Hebrejima: „Na više načina Bog je nekoć govorio…“. To je, doduše, istinito. Mi ne smijemo obezvrijediti viđenja drugih religija, u njima je toliko toga lijepoga i vrijednoga. Bog je i u Talmudu i u Kuranu isti. No, ne zaboravimo ono najvažnije: u Isusu Kristu Božja je Riječ postala čovjekom i nastanila se među nama. Od ove noći do kraja svijeta. Amen.
p. Anđelko Sesar