1 Kr 8, 41-43
Gal 1, 1-2. 6-10
Lk 7, 1-10
Rimski satnik iz Kafarnauma bio je, moglo bi se reći, vrlo simpatičan, drag čovjek kojemu njegov sluga nije bio tek broj ili netko nevažan. Iako je bio časnik okupacijskih, rimskih snaga, nije se slijepo držao uskih propisa svoje časničke službe, nego je volio izraelski narod i pomagao mu u gradnji sinagoge. Usprkos svome položaju, ostao je skroman. Zabrinut zbog bolesti dragog mu sluge, ali smatrajući se nedostojnim osobno se susresti s Isusom, šalje mu neke od židovskih starješina moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. Još se manje smatra dostojnim da Isus uđe u njegovu kuću, a i ne želi Ga dovesti u neugodnu situaciju. On zna za židovske predrasude, aroganciju i tvrdi zakon od kojega nema odstupanja. Ne želi Isusa dovesti u nepriliku moleći ga da stupi u kuću poganina i, po židovskom shvaćanju, tako se „onečisti“, isprlja, okalja. Kao poganin, prilagođuje se okolini u kojoj se nalazi (postoji poslovica – Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin). Satnik zna da su takvi običaji duboko usađeni u narod, tvrdoglavo su postojani i poštovani, i zbog toga se s njima ne poigrava. Iz ovoga su dakle, evanđelja, poznate riječi poniznosti kojih se sjećamo pri svakome misnome slavlju, i to u ključnome dijelu liturgije: „Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“
Satnik nije bio čovjek bez karaktera. Njegova vojna poslušnost bila je po sebi razumljiv dio života, a i profesionalni „dril“. Bio je poslušan i tražio je poslušnost. Odatle dolazi i njegovo posebno razumijevanje za Krista Gospodina. Rimski je narod imao mnogo bogova, pa satnik „dopušta“ da i Židovi imaju barem jednoga koji djeluje na svome „terenu“. Mislio je da su bolesti, ili duhovi koji ih uzrokuju, podložni i pokorni Spasitelju, te da ga moraju slušati. Kad im On zapovjedi da odstupe – moraju mu se pokoriti i poslušati Njegovu naredbu. Jer, sluga njegov bespomoćan i nasmrt bolestan leži kod kuće, satnik vidi da mu nema pomoći, a i ondašnja medicina očito je već učinila sve što je bilo u njenoj moći. Glas o Isusu odavno se bio proširio i u krugovima okupatorskih vojnih snaga Rimskog carstva. Već su neko vrijeme ljudi pohodili Kafarnaum i dovodili Isusu svoje bolesne, nadajući se čudotvornome izlječenju. Isus je na njih polagao ruke i ozdravljao ih. Tako izvješćuje evanđelist Luka u trima prethodnim poglavljima. Zbog toga i satnik čvrsto vjeruje u Isusovu moć ozdravljanja.
Ima činjenica koje začuđuju i samoga Isusa. On se divi vjeri poganskog satnika. Silno je čvrsto, veličanstveno i odlučno njegovo pouzdanje u Isusa. Rimljanin je uvjeren da je za ozdravljenje sluge dovoljna tek jedna kratka Kristova riječ. Ne treba ni ulaziti u kuću, a kamoli stati do bolesnikova kreveta ili na njega položiti ruku. Tolika je snaga Njegove volje, moći i zapovijedi. Isus se divi vjeri poganina, istodobno žalostan što toliku vjeru ne nalazi i među svojim narodom, izraelskim narodom posebno odabranim od Boga. Rimljanin sebe smatra slugom Gospodina kojega poziva u pomoć, uvjeren u ono što će se uskoro i dogoditi. Posrednici između satnika i Krista još se nisu bili ni vratili kući, a satnikov sluga već je bio ozdravljen.
Često se dogodi da oni koji nisu pripadnici naše kršćanske zajednice budu otvoreniji i spremniji prihvatiti Božju riječ, poziv i poruku od onih koji redovito navraćaju u Njegov hram.
Crkva je riječi rimskoga satnika iz Kafarnauma, čije nam ime nije poznato, odabrala i izdvojila za poseban trenutak misnoga slavlja. Vjerni Božji narod riječima satnika izriče svoju nedostojnost prije pristupanja svetoj pričesti.
Nažalost, neki vjernici (odnosno oni koji se tako barem službeno deklariraju) te riječi krivo tumače ili zlorabe, pa im satnikova poniznost postaje jeftin izgovor za izostavljanje nedjeljne svete mise i nepristupanje stolu Gospodnjemu. Iza tobožnje poniznosti i skrupuloznosti tako se često skrije lijenost, mlakost i komocija.
Svojom velikom vjerom satnik moli Gospodina da kaže samo jednu riječ i da će tako ozdraviti njegov sluga. Crkva satnikove riječi tumači ovako: neka Gospodin kaže samo jednu riječ i ozdravit će naša duša. Hoće li Isus reći ovu djelotvornu riječ? Da! Ako po Isusovoj riječi ozdravi naša duša, onda možemo i pristupiti k stolu Gospodnjemu i primiti Njegovo presveto tijelo. Žudimo za vjerom ovoga poganina, vjerujmo Kristu, zovimo ga u pomoć, budimo mu odani sluge. On će nas učiniti dostojnima Neba. Amen.
p. Anđelko Sesar