Sir 27, 4-7
1 Kor 15, 54-58
Lk 6, 39-45
Upravo smo čuli jedan odlomak evanđelja iz velikog Isusova govora na gori. Isus apostrofira vođu, izvlači ga iz skupine, izdvaja od drugih. Vođa ima najveću odgovornost, on predvodi ostale koji u njemu trebaju vidjeti uzdanicu, oslonac, putokaz, sigurnost. Vođa treba, nadahnut Duhom Svetim, imati širom otvorene oči, izoštren vid koji prepoznaje opasnost. Mora biti autoritet i imati hrabrosti stati ispred svih i povesti ih pravim putem. Pa i ako su njegovi sljedbenici slijepi, imaju njega da ih povede k svjetlu, da pazi na njih da ne zapnu, ne posrnu, ne izgube se na lutanjima. Ako su i učenici bistroga vida, opet treba postojati netko tko će biti vođa u nužnoj hijerarhiji ustrojstva svijeta. Krist je jednakiji od jednakih, koliko se god skromno trudio uvjeriti nas u suprotno. On je naš vođa, naš smjerokaz – u svemu, osobito u čvrstoći vjere. Tko ne vjeruje, slijep je i prikraćen. Bolje vidi slijep čovjek koji vjeruje, nego onaj zdravih očiju, a bez vjere, ma koliko to paradoksalno zvučalo. Naš slavni pisac moderne Antun Gustav Matoš u svojoj noveli „Cvijet s raskršća“ kaže, obraćajući se slijepoj djevojčici: „Ne, plači… bitno je ionako očima nevidljivo. Kad želim vidjeti, zatvorim oči.“
Isto tako, učenik se ne smije uzvisivati nad učiteljem, ne smije biti drzak, uobražen. Ne smije na svoju ruku tumačiti (Božje) naloge, tražiti „rupe“ u Kristovu zakonu, a mi smo skloni upravo tome. Govorimo da su se vremena promijenila pa da i zakone treba „modernizirati“, osuvremeniti, ublažiti, prilagoditi mjestu i vremenu. No, nismo mi pozvani „adaptirati“, prilagođavati zakone. Tako mnogi govore da nerazrješivost braka nije primjerena novom vremenu, da se ljubav prema neprijatelju ne može tražiti od čovjeka, da oni koji su prvi ne mogu biti poslužitelji – to je sada nemoguće zahtijevati od bilo koga. Čemu celibat – ionako mnogi svećenici imaju svoju „družicu“? Čemu to mračno, gotovo srednjovjekovno, netolerantno inzistiranje na nekim Crkvenim pravilima koja se kose s temeljnim ljudskim zakonima i potrebama?
Isus kaže: učenik treba biti podložan i poslušan svome učitelju. Ako netko kaže da želi biti samo kršćanin, a ne Isusov učenik, onda se pokušava lukavo izvući. Ovo farizejsko deklariranje također traži rupe u Kristovu zakonu jer je neispravno i nemoguće zvati se kršćaninom, ali ne i učenikom Isusa Krista. Pravi kršćanin uči se biti poslušan i podložan Učitelju.
Isus je oštar i svjesno pretjeruje jer ga ljuti licemjerna briga za spas duša drugih i pogreške drugih, a da se vlastite pogreške ne zapažaju. Isus to zorno prikazuje jednom od poznatijih metafora o onima koji traže trun u tuđem oku, a ne vide brvno u svome. Stvar je u perspektivi – dok drugoga gledamo izravno izvana, sebe možemo vidjeti samo u ogledalu ispovijedi, i to je jedina prava introspekcija i analiza duše.
Mi smo uvijek spremni Isusovu usporedbu preokretati u svoju korist: u oku drugoga vidimo brvno, a u svome oku, eventualno, samo trun. Svoje pogreške opravdavamo i ublažavamo, a tuđe potenciramo, farizejski odmahujući glavom, nemajući ni razumijevanja ni opravdanja za njegovu sljepoću. Isus ne dopušta preokretati svoje riječi. On zna što govori i to je jedina istina. Nekršćanski je u oku drugoga umnažati pogreške.
Naravno, ako netko ima trun u oku, ograničena mu je sposobnost vida, a time i sposobnost pravog rasuđivanja. Stoga je nužno te se zapreke što prije riješiti, makar i radikalno, „kirurški“ („Ako te sablažnjava tvoja ruka, odsijeci je…“, kaže Krist). Ako se na taj način izliječimo, progledamo, obratimo – tek tada možemo pokušati izvaditi trun iz oka svoga brata ili mu barem ukazati na njega. Osobno obraćenje uvjet je da možeš liječiti svoga brata.
Isusovi suvremenici, posve prirodno srasli s prirodom, dobro su razlikovali dobra stabla smokve ili loze po njihovim jestivim plodovima, kao i ona loša čiji urod nije bio za jelo. I zato Isus nastavlja dalje. Svako biće djeluje prema svojoj naravi, pa tako i čovjek. „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo.“ Razlog tomu leži u čovjekovoj srži, nutrini, dubini. Ne smijemo prerano donositi sud (uostalom, mi uopće ne smijemo ni suditi ni osuđivati). Čovjeka upoznajemo po onomu što on čini, a za upoznati ga treba strpljivosti i vremena. Neke plodove možemo upoznati tek ujesen, zato se ne smije prebrzo donositi zaključak o kvaliteti nekog stabla. Isus završava kratkim riječima koje su lijepa sentencija: „Kad je srce puno, onda su usta rječita.“ Teško je skriti ono što je u srcu. Ono što čovjeka pokreće ne može se suspregnuti. Punina srca izbija van. Tako je moguće iz čovjekovog govora zaključiti kakvog je srca, što misli i što osjeća.
Donosimo plodove! Budimo rodni poput najboljih stabala da ne budemo posječeni ili sažeženi u vatri namijenjenoj jalovima. Pa ako zbog Kristovoga nauka budemo i progonjeni i odbačeni, znajmo: samo rodnu voćku tresu i na nju bacaju kamenje.
Sveti Pavao u poslanici Korinćanima kaže: „Kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno u besmrtnost… obistinit će se napisana riječ.“ Stoga „obilujmo svagda u djelu Gospodnjem znajući da naš trud nije neplodan u Gospodinu.“ Amen.
p. Anđelko Sesar