1 Sam 26, 2. 7-9. 12-13. 22-23
1 Kor 15, 45-49
Lk 6, 27-38
Nerijetko sakramentom ženidbe svežem dvoje ljudi koji se čine stvoreni jedno za drugo. Ljudi tada govore da se takav par može samo sanjati, da su to dvije spojene polovice koje se savršeno nadopunjavaju. Ona blista uz njega koji joj je i muž i prijatelj, uz njega se osjeća voljenom, paženom, on je podupire u svemu i daje joj samopouzdanja. I on je presretan – ona mu je oslonac, podrška, puna je povjerenja u njega, sve se mogu dogovoriti, razumiju jedno drugo i spremni su zajedno krenuti i na kraj svijeta. Izgledaju kao da ih je sam Bog pronašao jedno za drugo. Svadba je puna emocija, svi su ganuti, brak je kruna ove prekrasne ljubavne priče.
Petnaest godina nakon toga – tišina. Bolna mučaljivost, rutinsko i robotsko življenje života bez razgovora, bez povjerenja, razumijevanja, podrške. Bez ljubavi. Takav slučaj nije presedan. Život upravo ovako često razvodni ljubav. Prepreke tu ljubav izmuče, stalno je stavljaju na kušnju, pa čovjek posustane i odustane od borbe. Tako završe mnogi brakovi, nekad neraskidiva prijateljstva, ugodna poznanstva. Ne samo da nestane ljubavi, nego dođe do rivalstva, nadmetanja, predbacivanja, optuživanja, tvrdoglavljenja, nepopuštanja, a bez sumnje i – mržnje.
I kralj Šaul živio je prividno spokojno i zadovoljno dok ga je prijatelj David razveseljavao svojim pjesmama. Uz to je borilačka vještina mladog Davida jačala kraljev autoritet u narodu i među strancima. Šaul se uz Davida osjećao sretnim i jakim dok mu se u srce nije zario trn – ljubomore.
Gubeći samouvjerenost i trujući se zavišću, Šaul se prestrašio da će ga David nadvisiti i, podržan od naroda, preuzeti njegovo prijestolje. Počeo se potpuno predavati mržnji, sljepoći i bijesu, želeći se riješiti toga gorkog osjećaja koji mu nije dao ni mira ni sna. David je nekako uspijevao izbjeći sve napade. Usred najveće nevolje, kad je kralj već pripremao smrt Davidu, otvorila se jedna neočekivana prilika. Potpuno neopaženo David je prošao pokraj pozaspale straže i našao se u šatoru zaspalog kralja Šaula.
Za Abišaja, Davidova pratioca, posve je jasno: ovu neponovljivu priliku treba iskoristiti. Jednim jedinim udarcem koplja može se ugasiti život mrskom neprijatelju. Nije li ova prilika Bogom dana? Nije li nam neprijatelj „serviran“ za laku likvidaciju?
Ne. Ovo je Božja prilika za oslobađanje od bijesa, mirenje s neprijateljem i započimanje novih odnosa punih poštivanja i tolerancije. David je prepoznao naklonjenost časa, ali ne za ubiti, nego se pokazati velikodušnim. Život neprijatelja, kojega je Bog pomazao, za njega je svetinja. David je uvjeren da se iz nasilne smrti neprijatelja ne može izroditi ništa dobro, osobito ne spasenje. Uzevši mu koplje i vrč za „corpus delicti“ koji dokazuje da je bio u šatoru i imao priliku naplatiti svo naneseno zlo, David napušta tabor. Ponizio je kralja i, barem nakratko, ublažio njegovu mržnju pokazavši mu da nije osvetnik, nego da je sklon pomirbi. I to u Starome zavjetu u kojemu su vladala neka sasvim druga pravila.
Veliki ruski pisac realizma Fjodor Mihailovič Dostojevski kaže: „Budeš li gledao u ljudske grijehe, upitat ćeš se je li bolje upotrijebiti silu ili poniznu ljubav. Uvijek se odluči za poniznu ljubav. Ako si se za to odlučio jednom zauvijek, moći ćeš pobijediti cijeli svijet. Ljubazna poniznost je sila jača od svih i ništa na svijetu nije jako kao ona.“
Neki bi se, možda, mogli upitati je li to bila obazrivost iz interesa? Ipak, na pameti nam treba biti Isusova opomena: „Ne sudite da ne budete suđeni“. A mi često čak ni iz interesa nismo spremni na velikodušnost poput Davidove. Ako netko bjesni na nešto što je naše – imanje, čast ili nam čak prijeti životu, ne pozivamo li se prije na osvetu nego na poštedu? Zar nije i državni kazneni zakon legalizirana osveta za one koji su oštećeni? I nije li on sam sebi pridržao starozavjetno pravo kažnjavanja onih koji su nekoga oštetili?
Ipak, istina je da je Davidova velikodušnost posramila kralja. Šaulov je život pošteđen, ali, nažalost, njegova duša time nije izliječena.
U današnjem evanđelju Isus nas upućuje na nama teško razumljivu i prihvatljivu velikodušnost: „Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze!“ Isus zna da je svaki koji drugomu čini zlo sigurno sam ranjen i da mu je potrebno milosrđe, a ne poniženje. Koliko se zloće i mržnje rađa iz osjećaja zapostavljenosti, odbačenosti, nevoljenosti? Suzdržati se od osvete može na trenutak odagnati zloću, ali samo je ljubav može zaliječiti.
Istina, to je prezahtjevno za naš razum. Kako voljeti nekoga tko je napao našu domovinu, pobio naš narod, našu obitelj? Zašto pružati ruku pomirenja nekome tko tu ruku ne želi? Zašto opraštati nekome tko ne želi da mu bude oprošteno? Naš um teško to može prihvatiti. To je jasno i samome Isusu. Zbog toga nam i savjetuje: “Blagoslivljajte svoje neprijatelje i molite za njih!“ A to znači: tražite od Boga da učini da vaši neprijatelji uvide svoje pogreške, da progledaju, da i oni osjete da ih Bog ljubi, da su vrijedni u Božjim i u vašim očima. Ništa ne može tako preobraziti čovjeka kao osjećaj da je ljubljen, i ništa ne razoružava kao mirnoća i blagost. Možda bi tada i brakovi bili dugovječniji, sretniji. Možda bi prijateljstva bila čvršća, poznanstva pamtljivija. Budimo blagi prema svojim neprijateljima, okrenimo im i drugi obraz, podajmo i donju haljinu. Dajimo i ne potražujmo. Zaista, lako je voljeti onoga koji voli tebe; lako je uzvraćati dobrim svojim dobročiniteljima; posuđivati onima koji će nam to sigurno dvostruko vratiti. Treba posuđivati ne nadajući se uzvratu. Samo ćemo se tako moći zvati djecom Svevišnjega, našega zajedničkoga Oca, milosrdnoga i dobrostivoga prema svima – i zahvalnima i opakima. Pod istim suncem dišemo i mi i naši neprijatelji. Ne sudimo, praštajmo i ljubimo – tri su najvažnija Kristova imperativa. Neka nam se mjeri mjerama koje sami priželjkujemo. Amen.
p. Anđelko Sesar