Dj 10, 25-26. 34-35. 44-48.
1 Iv 4, 7-10
Iv 15, 9-17
„Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi, čuvajte moje zapovijedi i ljubite jedni druge… Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što mu radi gospodar; zovem vas prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od svoga Oca.“
Na današnje poznato evanđelje u kojemu Krist, kao oporučno, učenicima ostavlja glavnu zapovijed – da ljube jedni druge – lijepo se uklapa i čitanje Prve poslanice svetoga Ivana apostola: „Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.“
Davati se braći – bezuvjetno, bezrezervno, bez kalkuliranja, bez boli, posve normalno, kao da nam je urođeno, kao da smo s davanjem srasli i kao da smo sami posvemašnje sebedarje – to je što Krist od nas traži i što nam govori cijelim sobom. Dobro je dati kad nas bilo tko moli, ali je bolje dati ne zamoljen, razumijevanjem. Neki malo daju i sve daju. To su darežljivci života, a njihova škrinja nikad nije prazna. Ima ih koji daju s radošću – i ta je radost njihova nagrada. Daju kao što lavanda daje svoj miris obroncima južnih otoka – ne traže ništa zauzvrat – ni zahvalnost, ni osmijeh. Daju se ni ne znajući da se daju. Treba davati svojoj braći jer onaj tko je zaslužio piti iz oceana života zaslužuje napuniti čašu i iz našega potočića. Isto tako, ne treba se sramiti primiti od brata koji je spreman priteći nam upomoć. Ni primaoci se ne bi trebali previše sjećati svoga duga jer tako sumnjaju u svoga darežljivoga brata i njegovu plemenitost. Svi smo braća, pobratimi u svemiru (kako kaže pjesnik Ujević), nismo jedni drugima sluge ni gospodari, nadređeni i podređeni, kraljevi i dvoritelji – braća smo i prijatelji, ravnopravni u svemu. Stoga bismo jedni drugima trebali biti i trpeza i ognjište, jedni uz druge stajati u plimi i u oseki, pa će tada i Bog-Otac biti uz nas. U sjeni križa na koji je bio raspet Njegov Jedinorođenac naći ćemo svoju tihu nagradu.
Prijateljstvo je najljepša veza među ljudima koje smo sami mogli birati. Rodbinu nismo mogli, ali ljude kojima smo se okružili sami smo odabrali. Prijateljstvo je neprobojno poput čvrste rimske pješačke formacije branjene zlatnim štitovima. Prijatelj će čuvati istinu našega srca kao što se pamti okus vina kad se i boja zaboravi, a ni posude više nema. Krleža kaže: „Prijateljstvo kuca kao živo srce, orošeno vrelim krvotokom, magnetizirano trajnom čežnjom za dragom toplinom ljudskog daha, nošeno krilima simpatije. I tako se prijateljstvo održava u neprekidnom strujanju osjećaja, misli, interesa, ljubavi… sve su to senzacije u glumištu koje se zove život čovjeka, a pratilac koji u ovoj predstavi dijeli s nama sve naše radosti i brige zove se prijatelj.“
One oproštajne večeri kada je Krist učenicima oprao noge izbrisala se logična misao da sluga nije nad gospodarom, niti je učenik nad učiteljem. Sjedio je s njima za stolom, objavio im i najavio dane koji će uslijediti, što su mogli iščitati između redova, a onda ustanovio euharistiju. Oni su jeli kruh koji je Učitelj nazvao svojim tijelom i pili vino koje je nazvao svojom krvlju. Oni više nisu tek Njegovi sljedbenici. Kraj se primakao, Krist im je priopćio sve što je čuo od svoga Oca, ispunio je svoje poslanje na zemlji i vrijeme je za rastanak. Zato im kaže da oni nisu tek Njegovi sluge jer sluge ne znaju što radi njihov gospodar. Oni su mu prijatelji jer im je sve objavio, sve otkrio. Sve su spoznali, u sve su upućeni, postali su mu gotovo ravnopravni. Krist ih je odabrao za prijatelje, izabrao ih je da donose rod. Zapravo je lako bilo biti sluga, bespogovorno slušati naredbe, ostvarivati ono što je netko drugi odlučio. Mnogo je teže odlučiti, ne bojati se reći „ne“ i ne suzdržavati se od „da“. Učenici će tek nakon što njihov Učitelj više ne bude među njima, kada krenu u svijet, svjedočiti radosnu vijest, uvidjeti kako je lako bilo biti učenikom i slugom, ići za vođom, stazama koje je on utabao i utro, kroz šikaru koju je on, jer je na čelu, prvi morao sasjeći i raskrčiti. Mnogo je lakše bilo biti dio stada koje je vodio požrtvovni pastir, biti dio jata na čijem je čelu nepogrešivi navigator koji se ne boji dalekog puta do toploga juga. Neusporedivo je lakše bilo biti tek mornarom dok je na pramcu oštrooki kapetan, nego dijelom njegove posade koja treba donijeti odluku što i kako kada brod počne tonuti. Lako je asistirati pri operaciji ako je vodi vrhunski kirurg kojemu skalpel leži u ruci prirodno kao gudalo virtuozu na violončelu. Lako je bilo biti slugom pravednoga i mudroga gospodara, naložiti vatru, pripremiti večeru, napuniti svjetiljke uljem i – čekati. Što učiniti kada sve ovisi samo o nama, kada su odluke isključivo na nama, kada nema vremena za čekanje? Što kada nema drva za ogrjev, kada nema ulja za svjetiljke?
Krist kaže učenicima: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas.“ Oni su, dakle, ti koji će iskrvariti u mukotrpnim nastojanjima da svijetu koji čeka napet kao izgladnjeli lav pronesu istinu o Kralju svijeta i o spasenju koje je moguće ukoliko budemo ljubili svoju braću. Teret ravnopravnosti i prijateljstva nije lagan, u što će se uvjeriti svi Kristovi učenici. Mnogi su od njih ubijeni i protjerani – od Rima do Patmosa – ali su donijeli rod, kako je Učitelj tražio. To potvrđuje i današnje čitanje iz Djela apostolskih u kojemu su svetome Petru ususret hrlili mnogi koji su preko njega otkrili Krista, pa tako i dotični Kornelije, a i svi drugi pogani na koje se izlio Duh Sveti. Petar ih je krstio u ime Isusa Krista, a Duh Sveti obdario jezicima, čime su se potvrdile Kristove riječi s kraja današnjega evanđelja: „Dat će vam se što god zaištete u moje ime.“
Dok su sluge kunjale uz vatru čekajući da se gospodar vrati s puta, prijatelji su s gospodarom bili na vjetru i studeni, zajedno se s njime sukobili sa šumskim razbojnicima, zajedno dočekali svitanje zore novoga čarobnoga dana. Zajedno su krvarili, zajedno se radovali. Zajedno ginuli, zajedno se ponovno susreli na zelenim pašnjacima nebeske domovine. Braća smo i prijatelji, loza istoga trsa, travke na istoj livadi, zrnce pijeska u istoj pustinji suza, oblutci oplahivani istim oceanom života. Iste su nam i čežnje i težnje, istome smo Ocu zahvalni, istome vinogradaru, istome pastiru. Amen.
p. Anđelko Sesar