Dj 15, 1-2. 22-29
Otk 21, 10-14. 22-23
Iv 14, 23-29
„Još sam jednom zastao na vratima bolesničke sobe. Sliku svoga prijatelja koji je umirao htio sam čvrsto zadržati u svijesti. Bližilo se vrijeme rastanka. Neizmjerno sam žalostan što mi odlazi, što više neću moći s njime izmjenjivati misli, radosti, zajedničke ideje, što ga jednostavno više nemam. Kao u filmu prolaze mi slike sjećanja – svježe, stare i prastare. Onda se vrata zatvoriše. Kao u transu, krenuo sam prema izlazu. I što, kamo sada? Sam.“…
Mnogi se upravo ovako osjećaju kad se smrću rastavljaju od čovjeka koji im je u životu mnogo značio. Tako su se osjećali i Isusovi prijatelji. Često su pričali kako su ga prepoznali, kako je zračio osobitom dobrotom i milošću, kako su bile snažne Njegove riječi, kakvu su nadu budile, kako su bile jednostavne i spasonosne Njegove geste. Pričali su o Njemu nevjerojatne stvari, ali ništa spektakularno, nadnaravno. Krist nije bio senzacionalist koji je želio šokirati ljude svojom svemoći, želio je da, bez senzacija, sami dođu do te spoznaje i to uvide. Zato nam je i dao slobodu izbora. I vjeru, dakako. Jer, lako je vjerovati ako vidiš, lako je dokazati ako staviš prst u Njegove rane. Mnogi koji su slušali učenike kako svjedoče o Isusovoj veličini mogli su se samo diviti i zavidjeti. Ali, bila je to prošlost…
Ako se nečega sjećamo, to je već neminovno prošlo. Tako nastaju memoari, biografije, kronike. Ni u evanđeljima nije drugačije, bar ne na početku. Skupljalo se i zapisivalo ono što je nekima ostalo u sjećanju. Prekopavalo se po „ladicama“ sjećanja, evocirale su se Isusove riječi pospremljene negdje duboko u srcu i svijesti. Uspomene su najveći dar koji je čovjek dobio. Kad ostanemo sami, živimo od sjećanja. Nitko nam ih ne može oduzeti. To je još jedino što nam je ostalo a da je isključivo naše, jer je duboko u nama. Još nisu izumljeni strojevi koji bi mogli iščitati i tako objelodaniti i oskrnaviti naša sjećanja i snove. Ne postoje aparati za brisanje uspomena. To je naša jedina preostala intima, u svemu smo drugome gotovo razgolićeni. Čovjek bez uspomena ne postoji. Nema ga. Takvo bi stvorenje bila tek izgubljena sjena vječnog lutalice u potrazi za tračkom ljubavi. Nema te metode koja bi nam ukrala uspomene, to ne može ni lobotomija. Nema ni te bolesti (niti Alzheimer) koja može izbrisati sjećanja, samo ih malo ispremiješta, zločesto se njima poigra, ali ih ne uništi, ona bljesnu kao lucida intervala kad ih najmanje očekujemo.
Isus veliča važnost sjećanja, ali za njega ona imaju drugačiju ulogu. On kaže: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što sam vam rekao.“ Evanđelist Ivan, koji je ovo Isusovo obećanje zapisao, bio je prožet ovim Braniteljem. Njega nije zanimalo što je bilo, nego ono što jest i što će biti. Riječ (pod)sjećanja utjelovljuje se u sadašnjosti.
Ivan se nadovezuje tamo gdje Matej završava – kod Isusova obećanja: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). Iz toga obećanja izrasta hrabrost i usmjerenost za oblikovanje budućnosti. Zato se učenici ne trebaju žalostiti zbog rastanka, zbog odlaska njihova Učitelja (Iv 16, 6). On ih ne napušta; sve što su s njime doživjeli, po Duhu Svetom bit će prisutno, nastavit će se, trajat će. Isus za njih zauvijek ostaje „Put, Istina i Život“. To su prosvjetljenje doživjeli u teškom vremenu nakon rastanka s Njime.
Do danas se ništa nije promijenilo, i to je dobro znati. Isusova je tvrdnja da nas nitko ne može istrgnuti iz ruke Očeve. I onda kad se osjetimo izgubljeni u noćima nemirnog sna, tu je čvrsto sidro spasa. Riječ o oproštenju grijeha nenadoknadiv je mir. Što bismo da toga nema? Kako bi naša vjera bila plodonosna ako bi se morala odnositi i oslanjati samo na sjećanja?
Riječi, na koje nas podsjeća Duh Sveti, riječi su okrjepe i utjehe, mnogo važnije nego sve moralne propovijedi iz druge ili treće ruke. Nama je potrebna Isusova riječ u originalnom tonu. To je spas. „Kad bi se ova stara kršćanska misao ponovo otkrila, razmišljala i živjela, onda šansa preživljavanja vjere nikada ne bi došla u pitanje“ (Eugen Biser). Tada bi se širio mir kakav svijet nije u stanju ostvariti i za kakvim čezne. Znam da je za mnoge kršćane to utopija. No, utopijom se smatralo štošta, pa ipak su, primjerice, neki kršćani u New Orleansu u kolovozu 2005., nakon strašnog orkana „Katrina“, na očigled sviju iz svoga opustošenoga grada s gotovo 2000 mrtvih, na jednoj ploči u ulici napisali: „On je uskrsnuo. I mi također!“ Opet su se potvrdile Kristove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11, 25). Iz toga raste životna snaga. Paralelno su se čuli očajnički vapaji gradonačelnika Raya Nagina: „Grad umire!“ U tome je razlika između onih koji vjeruju i onih koji nisu u toj milosti.
Isusove riječi ne vrijede mnogo ako su tek puki citati, one su djelotvorne ako Duh Sveti podsjeća na njih. One žive kad jedni drugima opraštamo, kad se brinemo i pazimo na stare, bolesne i nemoćne, kad je jednom poslodavcu više stalo do njegova radnika nego do profita. Primjere možemo nabrajati u nedogled. Kad nas Božji Duh podsjeti na Isusove riječi, tu zavlada mir.
Stalno osvježenje, jačanje i potvrđivanje naše vjere i ovo je sveto misno slavlje na koje se okupljamo. Podsjećamo se: „One noći kad je bio predan…“ Taj trenutak nije bio tek povijesni događaj kojega se prisjećamo, taj minuli trenutak oživljava i sada, u euharistiji, u uskrsnuću Isusovom, u Duhu Svetom koji je s nama. Evocirajući uspomene na Posljednju večeru i ono što nam je Krist tada ostavio u baštinu, ponovno se okupljamo na Njegovoj gozbi i s njim dijelimo kruh. Gospodin je u nama tijelom i krvlju, i ponovno nam oprašta grijehe. Kakva utjeha, kakvo olakšanje i kakav izvor snage! Tajna vjere. Amen.
p. Anđelko Sesar