Sir 15, 15-20
1 Kor 2, 6-10
Mt 5, 17-37
Tijekom godina moga pastoralnoga rada više puta sam se susreo s onima koji teško prihvaćaju crkvene odredbe i zakone zbog vlastitih prilika i neprilika. Da bi opravdali svoje stanje, svoj izbor, koji su protivni crkvenom nauku, idu dotle da se pozivaju na Isusa. Kažu: «Zar nije i On upravo tako radio? Nisu Ga zanimali farizejski propisi i zakoni. Svetkovanje subote shvaćao je drugačije nego li je to bilo tada uobičajeno. Sjedio je s grješnicima za stolom, s njima razgovarao, što je tadašnjim pismoznancima bilo neprihvatljivo. Grješnici, koju su mu doveli želeći je kamenovati zbog preljuba pa tražili da On izrekne svoj sud nad njom, bez ispovijedi je grijehe oprostio…»
Zaboravljaju pritom da je Isus Božji Sin koji je došao ispuniti ono što stoji u Starom zavjetu, te dati duh slovu Zakona koji su farizeji uskogrudno tumačili. Sam je rekao: «Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti.» Zato i kaže svojim učenicima, odnosno nama, da naša pravednost mora biti veća od pravednosti farizeja i pismoznanaca, jer zapovijedi su tu da nam ukažu na mogućnost izbora između dobra i zla, ali je ljubav ona koja nadilazi zakon, koja živi od dobra i omogućuje ulazak u kraljevstvo Božje. U odnosu na nju, već je i mržnja ubojstvo, požudan pogled isto što i izvršeni preljub, a razdor između ljudi zatvara mogućnost susreta s Bogom jer je sve to područje zla. Čineći grijeh, stupamo na područje Božjeg i našeg protivnika i postajemo dužnici koji moraju otplatiti dug. Ulog je naša duša.
U stoljećima iza nas pokušavalo se na sve načine krojiti sliku Isusa iz Nazareta da bi se oduzelo pravo Crkvi, kojoj je On sam to pravo dao, prenositi Njegov nauk i tumačiti Sveto pismo. Tako je nastao lik Isusa – revolucionara, te se zadržao u svijesti i mnogih današnjih ljudi, pa i kršćana koji su kršćani samo po tradiciji. S druge strane, sklonost individualizmu i individualnom pristupu svemu, pa i vjeri, što je nasljeđe 19. stoljeća, ušlo je i u Crkvu preko takvih kršćana. Danas tako mnogi kršćani sami, prema svojim potrebama i interesima, biraju što za njih vrijedi, a što ne vrijedi od nauka Crkve.
No, nauk i zapovijedi Crkve nepromjenjivi su jer je to Kristov nauk, jer su to Kristove zapovijedi, a On je isti jučer, danas i sutra. Ono što je ostavio u baštinu Crkvi ne može se prilagođavati duhu vremena. Nepromjenjiva su i Njegova obećanja. Na njih podsjeća i Pavao obraćajući se Korinćanima: «Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.»
I ne stoji da je nemoguće danas držati neke zapovijedi, da se to ne može. Jer stoji pisano: «Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran… Pred čovjekom je život i smrt: što on više voli, to će mu se dati… Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.» Koliko je grijeh strašan, i kako je Isus radikalan kad je o grijehu riječ, govore ove rečenice: «Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe… Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao…» Kršćani su pozvani na svetost. Ne mogu uzimati ništa što nije puna istina, ne smiju prihvaćati ono što im nudi duh laži jer bi to značilo izdaju saveza s Bogom. Kršćanin je pozvan na jasnoću i istinu, a one su u Bogu. Zato trebamo sve više postajati Bogu slični, jer nas je stvorio na svoju sliku. Tako će naše DA biti stvarno DA, a naše Ne stvarno NE. Time bismo u samima sebi nadvladali zlo i Božje Zapovjedi točno živjeli i vršili. Amen.
p. Anđelko Sesar