Lev 13, 1-2. 45-46
1 Kor 10, 31 – 11,1
Mk 1, 40-45
Stari i Novi zakon i ove se nedjelje stavljaju u opreku. Dok je starozavjetni zakon bio strog, principijelan i gotovo nemilosrdan, novozavjetni na prvo mjesto stavlja ljubav i milosrđe. Stari je zakon bio gluh i slijep za molbe i molitve, a Novi je pun sućuti za potrebite, nesretne i potonule. Stari zakon ima povez preko očiju, dok Novi ima milosti za slabe, za one koji se nisu mogli othrvati iskušenjima, mamcima, zamkama. Stari svima jednako odmjerava, ne dopušta odstupanja, ne gleda kroz prste – dok Novi ima meko srce, kažnjava blago i taktično, pazeći da dodatno ne rani već ranjeno srce. Stari se zakon poziva na strogoga Boga koji je odrješit, ali pravedan, dok Novi zakon donosi Krist iz čijih blagih očiju i mekog srca zrači empatija i razumijevanje za sve ljudsko – slabo i jadno, nemoćno i očajno. Kristova pravda ima meku ruku, Njegova kazna uvijek je za neko dobro, On ne otpisuje posrnule i otpale nego nebrojeno puta daje priliku za pokajanje i nov početak.
Današnje prvo čitanje donosi ulomak iz Levitskog zakonika. Po njemu se trebaju stigmatizirati svi koji su gubavi jer su nečisti. Stoga ih se treba izdvojiti, odbaciti, kazniti strogom izolacijom i u njih javno uprijeti prstom. Starozavjetni je Bog strog i odrješit, pa su i njegove upute decidirane, bez milosti, jednake za sve.
Nasuprot tome čitanju stoji današnje Markovo evanđelje u kojemu neki gubavac moli Isusa da ga očisti, posve uvjeren da Isus to može ako želi. Isus ga ozdravlja i, opet uzalud, moli da o tome nikome ništa ne govori, nego da se tek pokaže svećenicima kako bi se i oni, čuvari strogog Mojsijevog zakona, uvjerili da je Krist Božji Poslanik, te da su Njegova čuda dodir i blagoslov s Neba, od istog onog Boga na kojega se slijepi provoditelji zakona pozivaju. Ne mogavši sakriti radost, gubavac je svima obznanio svoju sreću, tako da Isus više nije mogao javno ući u grad jer su Ga opsjedali svi kojima je bila potrebna Njegova blaga ruka na njihovoj tamnoj glavobolji. Stoga se Krist zadržavao na samotnim mjestima, kamo su Mu svejedno odasvud dolazili.
Današnji pripjevni psalam počinje stihovima: “Blažen onaj kome je grijeh otpušten!”
Blažen onaj kome se mjeri Kristovim mjerilima! Blažen onaj koji se ogriješio o Kristov zakon! Blažen onaj koji će kao osuđenik stati pred Kristovo lice! Zašto?
Krist je i tužitelj, i branitelj, i porotnik. Kristovi su parametri blaži. On “uzima u obzir” sva naša pomračenja, sve naše padove, svaku našu “povijest bolesti”. On računa na našu ljudskost, našu slabost, nemoć. On zna od kakve smo meke gline napravljeni i koliko smo krhki, i sudi nam blago, vjerujući u nas, siguran da oproštenje i pomilovanje daju bolje rezultate nego kazna i represija. On se uvijek pita zašto je netko od nas krenuo krivim putem, je li to možda zato što su naši očevi zobali kiselo grožđe pa nama trnu zubi ili smo pak sami svjesno krivo skrenuli okrenuvši leđa svjetlu.
Starozavjetni zakon nije dopuštao odstupanja, nije bio fleksibilan, nije bio elastičan. Bio je tvrd poput oraha, krut poput smrznute kosti, neprobojan poput kamene zidine. Pozivao se na pravo, ali ono često nije imalo veze s pravdom. Pozivao se na jednakost, ali uvijek je bilo jednakijih.
Današnja usporedba ponovno potvrđuje spor između Židova koji su se pozivali na Mojsijev zakon i Židova-kršćana koji su se vodili jedino Kristovim zakonom, a koji se cijeli može sažeti u jednu točku: ljubav. I dopune, i izmjene, i amandmani, i klauzule – sve završava ljubavlju. I prva točka zakona, i ona zadnja naređuju: ljubav. Iako je Jahve jedan – oduvijek bio i oduvijek će biti – drugačije Ga se tumačilo prije i poslije Krista, Njegova sina poslanoga na zemlju. To je isti onaj Bog koji je pomogao svetome Iliji da pobije četristo Baalovih svećenika, kao i onaj čijim je posredstvom Krist očistio gubavca. “Okrutnost” starozavjetnoga Boga manifestirala se u gotovo svakoj priči – od općeg potopa, kazne za Egipćane, pošasti koje su napale njihovu zemlju – do Sodome i Gomore, kao i “nepotrebnog” i dugotrajnog iskušavanja Jobove vjernosti. Pa ipak, to je isti onaj Jahve čija je meka ruka pružena kao utjeha svakoj majci bolesnoga i ozdravljenoga djeteta, svakoj udovici zavijenoj u crno, svakome gubavcu čije su suze ganule Njegovo božansko srce. Krist je tumač toga “novoga” Boga, milosrdnoga kao što je milosrdna kiša prema žednoj zemlji, nježnoga kao što je nježan zagrljaj namijenjen očajniku, blagoga kao što je blag poljubac utisnut na ranu što peče.
Zakoni Božji nisu zakoni ljudski. Često se tješimo mišlju da je sudac samo jedan, da će pravda kad-tad pobijediti, da će istina izići na vidjelo i razviti se gordo poput zastave. Zemaljski su zakoni osudili toliko nevinih – od branitelja domovine do malih ljudi nemoćnih u montiranim procesima, koji odrađuju kazne umjesto nekih “velikih” koji su i dalje “u igri”. No, Zakon ipak ne piše ni Haag, ni Strassbourg. Zakone ne propisuje Europska unija ili Međunarodni monetarni fond. Zakon je jedan, a pisan je rukom Gospodnjom. Samo ona može presuditi, a sasvim sigurno neće osuditi pravednika, niti će ikada dopustiti da nevin strada i podmetne leđa za jačega. Zemaljski su zakoni uski i uskogrudni, licemjerni i napisani rukom unaprijed proglašenog pobjednika, a zakoni su Božji pravedni i mudri, bezvremenski i svevremenski. Krist, naše svjetlo i naša nada, tumač je Božjih zakona, a zajedničkoga Oca prikazuje nam iz posve drugog kuta. On nam nudi novu perspektivu svemoćnoga Boga. Ne straši nas ni osvetom ni odmazdom, ne prijeti Očevom pravednom presudom. Boga nam prikazuje u posve novome svjetlu, upravo kao Oca a ne kao sudca. Njegov je zakon bratska ljubav, milost i strpljenje – a te vrijednosti opravdavaju sve ostale ljudske manjkavosti i slabosti, amnestiraju nas i aboliraju od svih drugih grijeha, otkupljuju sve druge prekršaje i krivice. Osjećati ljubav, imati sućutno srce za potrebitoga brata – imperativ je i temeljni zakon oko kojega se vrti i deset točaka Mojsijevoga zakona donesenog sa Sinaja. Budimo Kristovi nasljedovatelji, kako Korinćane poziva sveti Pavao. Vjerujmo u zadovoljenje pravde, i to ne tek na nebesima. Vjerujmo da je Božja milost već sada na svakome pravedniku koji, zaboravljen i napušten, u tamnici priželjkuje da se noć i dan što prije izmijene ne bi li došao kraj njegovu nepravednome zatočeništvu. Bog ga nije ni zaboravio ni ostavio. Njegova će bol biti uklonjena dodirom Kristove ruke, a guba oprana skutom Njegove haljine. Zakon koji je građen na ljubavi, od ljubavi i s ljubavlju – zakon je Kraljevstva Božjega. Njegovi će prekršitelji s vječnom čežnjom gledati u zatvorena zlatna vrata, a nasljedovatelji i provoditelji Kristova zakona iza tih će vrata napokon upoznati pravo lice jedine istinske pravde. Amen.
p. Anđelko Sesar