Dj 6, 1-7
1 Pt 2, 4-9
Iv 14, 1-12
…“A vi, rod ste izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k svojemu divnom svjetlu!“ – riječi su svetoga Petra apostola iz današnje poslanice, upućene onima koji su „licencirani“ tumačiti Božje riječi, ali i svima nama. Svi smo mi izabrani da upoznamo Boga i svijetu naviještamo Njegova silna djela. Nitko od nas svoje poslanje ne može vršiti bez Krista, napose ne svećenici kojima se čitanja danas izravno obraćaju. Da bi svećenstvo, od Boga odabrano i odobreno, dobro izvršilo svoju navjestiteljsku zadaću, Krist ga okuplja oko sebe poput kamenja zgrade kojoj je On kamen zaglavni. „Pristupite Gospodinu, kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se stoga ugrađuje u duhovni Dom za sveto svećenstvo, da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu“, riječi su iz današnje poslanice. Dakle, onima koji vjeruju sionski će kamen postati zaglavni, na njemu će graditi svoj dom, svoju vjeru i svjetonazor. On će biti temeljac bez kojega bi se njihov dom urušio kao kula od karata. Na njemu sve počiva: sva težina tereta života, sva vjera koja nam vraća nadu. Oni pak, koji ne vjeruju, o taj će se kamen stalno spoticati i zapinjati, nedovoljno jaki da ga uklone s puta i nedovoljno mudri da ga prihvate kao znak, kao ponudu za čestiti život koji vodi k spasenju.
Da bi Kristova crkva, izgrađena na kamenu zaglavnome koji je On sam, i na stijeni koja je Petar, bila uređena zajednica u kojoj sve skladno funkcionira, i u njoj, kao i u svemu na svijetu, mora postojati neki red da bi bilo i sklada. Stoga je i u prvoj Crkvi bilo potrebno podijeliti različite odgovornosti i zadatke. Zajednica je među sobom odabrala službenike na koje su apostoli polagali ruke blagoslivljajući ih za vršenje službe ugodne Bogu Ocu. Dvanaestorica apostola su, hijerarhijski, bila na čelu kršćanske zajednice. Oni su bili Kristovi navjerniji pratitelji, Njegovi odabranici koji su izravno slušali Njegove riječi i upute, pa je uistinu red da se, kako sami kažu, posvete isključivo molitvi i posluživanju Riječi a ne stolova. Stoga su izabrana Sedmorica poslužitelja, na dobrome glasu i puna vrlina, na koje su Dvanaestorica položila ruke, da budu pravedni, da dobro služe i budu puni Duha i mudrosti. Tako su odabrana Sedmorica po kojima je također rasla kršćanska zajednica. Vladao je red i sklad, „riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.“ Tako se utišalo ono početno mrmljanje, ono negodovanje i nezadovoljstvo Židova grčkog jezika koji nisu mogli prihvatiti da domaći Židovi u svome svakidašnjem služenju zanemaruju njihove udovice, i zbog čega je nešto u zajednici trebalo promijeniti.
To me mrmljanje podsjetilo na davnu 1966. godinu kada sam bio u Beču na studiju i ujedno kapelan u jednoj župi u kojoj su pastoralni radnici bili naši franjevci konventualci. Za prve petke posjećivao sam stare i bolesne dijeleći im svete sakramente. Tako mi je jedan gospodin jednom prilikom rekao: „Više nikada nećemo imati papu kao što je bio papa Pio XII. Ove promjene II. Vatikanskog koncila nimalo mi se ne sviđaju i uistinu ne znam kamo sve to vodi…“
Bilo je mnogo onih koji su mislili kao ovaj stariji gospodin iz Beča. I u samim početcima Crkve bilo je puno neslaganja i mrmljanja, neodobravanja i nezadovoljstva. To nitko ne može i ne treba osporiti. Dakako, bilo bi prelijepo kad bi uvijek bilo po volji njezina utemeljitelja Isusa Krista, kad bismo svi bili kao u prvoj kršćanskoj zajednici – jedno srce i jedna duša. Pa ipak, Crkva je živo tijelo, dišuće i pulsirajuće, pa je posve prirodno da i u njoj katkad dođe do trvenja, nesuglasica, pa – eto – čak i raskola. Tako su se domalo u prvoj kršćanskoj zajednici pojavile dvije stranke protivne jedna drugoj. Na jednoj su strani bili domaći Židovi, a na drugoj strani oni koji su došli iz grčke dijaspore. Povod za nemire i svađu bili su siromašni i udovice kojima se, kako su mislili grčki Židovi, nije pružalo ono što im je potrebno za svakidašnji život. Da bi se bura stišala, trebalo je nešto promijeniti. Tako su odabrana sedmorica đakona, sedmorica uglednih kršćana (Stjepan, Prvomučenik, Filip, Prokor, Nikanor, Timon, Parmen i Nikola iz Antiohije) koji su dobili poslanje polaganjem ruku. Uz brigu za siromahe, njihova je djelatnost obuhvaćala i javno svjedočenje za Krista, što je izazvalo protivnike prvotne zajednice (znamo da je zbog toga sveti Stjepan završio život mučeničkom smrću kamenovanjem).
Je li zbog tih neslaganja odmah moralo doći do svađe? Nije li se sve moglo riješiti „bilateralno“, kako se to danas često kaže? Je li odmah moralo doći do radikalnih poteza, postavljanja uvjeta, ucjena, dizanja revolucija? Nije li posve normalno da u svim novonastalim zajednicama dođe do neslaganja? U jednoj kršćanskoj zajednici koja je naglo rasla nije se sve moglo predvidjeti. Na takve probleme nailazimo i danas – u mlađim zajednicama, u novoizgrađenim područjima, u novonastalim državama… Pravi nam je primjer vlastita domovina. Nakon što smo izborili slobodu i napokon se bez posljedica javno deklarirali kao vjernici, kao kršćani, počeli smo se baviti drugim, „unutrašnjim“ problemima. Razjedinili smo se, razdvojili, nestalo je onog prvotnog savezništva „u progonstvu“, svatko je na svoj način počeo tumačiti vjeru i, tobože intelektualistički, odjeljivati je od Crkve „kao institucije“. Preživjeli smo zahvaljujući krunici oko vrata svakoga vojnika, a onda smo je, udahnuvši slobodu, nezahvalno odbacili i zaboravili.
Židovima izvan Izraela bio je stran i Mojsijev zakon koji je domaćim Židovima bio svetinja. Problem, dakle, nije bio samo u nekoliko zaboravljenih udovica. One su bile tek vrh sante leda, površina ispod koje se očito štošta skrivalo. Ni u našoj mladoj domovini ratne udovice nisu zbrinute kako dolikuje ženama koje su se od muževa oprostile kao Katarina Zrinska od Petra, kao Andromaha od Hektora, znajući da se neće vratiti. Koliko li je ostalo ratne siročadi radi kojih se nitko nije strčao da odabere Sedmoricu brižnih poslužitelja… Naša država iza zanemarenih udovica s djecom bez očeva krije mnogo dublju priču, no upravo su udovice postale „bedem ljubavi“, simbol za nepravdu koja nam je nanesena, za nezadovoljstvo zbog načina na koji se prezentira i tumači sve u vezi s borbom za hrvatsku samostalnost…
Ondašnja jeruzalemska zajednica sjeda za stol i ozbiljno nastoji razmotriti probleme. Nije se pitalo tko je za sve kriv, nego su se tražile mogućnosti kako bi se pogreške ispravile. Poštivalo se svačije mišljenje, makar dolazilo od manjine, jer je i manjina nosila odgovornost. Mrmljanje i negodovanje ničemu ne koriste, štoviše, samo potpiruju vatru općeg nezadovoljstva i huškanja.
Kako danas Crkva postupa s onima koji nisu zadovoljni? Čuje li ih ili ne? Obraća li im se s visine ili se prigne k njima kao majka djetetu, da budu na istoj razini, ravnopravni? Crkva se ne smije oglušiti na one koji mrmljaju, uz komentar: Nikad ne mogu svi biti posve zadovoljni… Mnogi na čije se savjete ili dobronamjerna upozorenja oglušila – napustili su je, za što će Gospod teretiti nju a ne njih. Mnogo je i onih koji su od nje očekivali da se oglasi kad je bilo najpotrebnije – ponovno se oglušila na njihove vapaje i nijemo gledala u „svoja“ posla, ne miješajući se u „carev rejon“.
Mnogo nas je i svi smo različiti. U tome i jest ljepota svake individue, svakog Božjeg „unikatnog“ bića. Za svakoga od nas ima mjesta u Kristovoj zajednici. „U domu Oca moga ima mnogo stanova“, govori Gospodin. Stoga i naše djelovanje može biti različito, ali cilj mu mora biti isti – spasenje. A do cilja je teško stići bez putokaza Krista jer On je „Put, Istina i Život“ po kojemu ćemo se svi zajedno, ma koliko različiti bili, ponovno ujediniti u Ocu na nebesima, kod kojega nam je naš Učitelj Krist pripravio mjesto. Amen.
p. Anđelko Sesar