5. vazmena nedjelja
Dj 9, 26-31
1 Iv 3, 18-24
Iv 15, 1-8
U prošlonedjeljnome evanđelju razmatrali smo prispodobu o dobrome pastiru, a ove nedjelje nalazimo metaforiku u, Kristu također omiljenome, motivu vinograda i vinogradara.
Današnja radosna vijest , kao što je čest slučaj, Krista predstavlja kao vinogradara koji se brine za svoj vinograd. Cilj je dobro vino, ukusno i dragocjeno, koje sladi kao božanski nektar. Mi smo Božja loza koja ima uroditi najboljim plodovima da bi uspjeh i cilj bili postignuti. Imamo dati najbolje od sebe, najbolje vino, kroz osobni „filtar“ kao kroz tijesak iscijediti sok i tako ga izdvojiti od onoga što treba baciti, odbaciti od sebe, ono nejestivo, nevaljalo, neupotrebljivo.
U kasno ljeto, kad je berba grožđa, ljudi se okupljaju kao vinske mušice, isprobavaju prve kapljice, procjenjuju kvalitetu vina, a često daju i krive sudove jer su ga previše probali. Poput starih Grka hvale taj nepentes, sredstvo za ublažavanje bolova i razvedrivanje duha. Vino, taj nebeski dar koji se od pamtivijeka cijedio kao što se pri ispiranju cijedi zlato, ljudi su unosili u sebe u ime raznih opravdanja: pogani u čast boga Dionizija ili Bakhusa, na svečanoj gozbi rimskoga bogataša Lukulusa, u ime vjenčanja i krštenja, pobjeda i proslava. Bez vina je gozba nezamisliva. Bez njega bi se dobrano obrukao i osramotio „organizator“ svadbe u Kani da Marija nije na vrijeme uočila njegovu zabrinutost i zamolila svoga sina da priskoči u pomoć. Kolika je važnost i simbolika vina vidljivo je u našemu kršćanskome misnom slavlju. Na oltaru podižemo vino koje je postalo krv Kristova. U znaku vina Krist je na Posljednjoj večeri ustanovio novi Savez, pa je ono, zajedno s kruhom, glavni žrtveni dar odnosno euharistija. Prema tome, simbolika vina svakako je široka – ono je naš blagoslov, ali i nasušna potreba, ono pruža užitak i krijepi dušu i tijelo, pa je posve jasno kolika je njegova važnost. U današnjemu evanđelju mi smo ti iz kojih treba poteći dobro vino, a da bi to bilo moguće, loza mora biti rodna. Mi smo, dakle, ta loza koju naš vinogradar njeguje i priprema za najbolje i najukusnije sokove života.
U Starom zavjetu vinogradar je često govorio o trsu, o tome kako je zasadio pitomu lozu, kako ju je dobro i marljivo obrađivao, ali je ona nerijetko bila bez ploda pa bi se preokrenula u divljaku. Taj vinogradar bio je, dakako, sam Bog koji je svoj izraelski narod iz silne naklonosti nazivao svojim trsjem. Stoljećima se tužio na njihovu neplodnost i jalovost, kažnjavao ih za neposluh a onda ipak spašavao i vodio do Obećane zemlje.
No, sada je tu netko drugi koji sebe naziva trsom, eksplicitnim riječima: “Ja sam pravi trs.” Iz ovoga trsa nikada neće niknuti divljaka, on će uvijek donijeti bogate i zrele plodove jer on nije zasađen u ovu zemlju iz koje korov niče bez ikakve kontrole i guši pitome mladice. On je trs koji je ukorijenjen u zemlji svoga Oca. Rođen od Oca prije svih vjekova, sada je izabran da bude vinogradar jednoga novoga naroda, a svaki koji bude pripadao ovome narodu bit će loza na jednom jedinom trsu života – Kristu. Izrastat će na živome trsu i donositi plod, zreo i ukusan, jer dobro stablo rađa samo dobrim plodovima.
Sve što je govorio, Krist je govorio u slikama, tako da je i svako dijete moglo razumjeti jednostavnu alegoriju. Nekad su djeca, gledajući starije, rano i brzo svladavala sve vinogradarske poslove. Tako su već vrlo rano na pupoljcima loze mogli raspoznati na kojoj lozi samo listovi sebično crpe za sebe hranu iz čokota, a gdje se budi pravi, kvalitetni, plodonosni život. Već su, dakle, djeca bila svjesna snage koja je bujala u trsu, životna i djelotvorna. Čokot uvijek tjera nove grane, nove loze. Iz korijena se uvijek probija novi život. Pa ako je zemlja rodna, njegovana i obrađivana – a jest jer o njoj brigu vodi Krist-vinogradar – što može poći po zlu da se loza okrene od svoje prvotne namjene i tvrdoglavo krene po svomu?
Što se to s lozom dogodi da se odmetne, da ne vrati vinogradaru uloženo, da mu ne zahvali na trudu i ljubavi s kojom se za nju brinuo, štiteći je od žege, braneći od studeni, tjerajući s nje nametnike i od dosadnih čvoraka štiteći njene sjajne bobice?
Što to lozu ohrabri da pomisli da može opstati i bez svoga vinogradara, da se život odvija prema inerciji, s vinogradarom ili bez njega, da plodovi stižu i bez njegovoga nadzora, sami od sebe? Što se to dogodi da loza okrene leđa ocu i skrbniku, zajoguni se i udari „po svoju“, ne mareći za trs koji ju je teškom mukom iznjedrio i na čijim je dlanovima prebivala? Što će vinogradar učiniti? Hoće li je sasjeći ili će joj dati još jednu šansu? Hoće li joj oprostiti njenu jalovu lijenost i gorke plodove od kojih trnu zubi? Hoće li joj dati vremena da njezine kisele bobe sazriju i počnu mamiti slašću?
Zašto mislimo da uvijek imamo vremena? Zašto mislimo da će naš vinogradar dovijeka čekati da uvidimo svoje stranputice i obratimo se? Zašto mislimo da već sutra nećemo biti sasječeni i sažeženi u peći? Obratimo se, budimo dobra loza, dobri ljudi, dobri kršćani. Budimo dio bogate berbe, uzavrimo poput mošta koji jedva čeka da doživi svoju puninu sladeći nepce sretnoga i ponosnoga vinogradara-gospodara. Ovijajmo se oko svoga gospodara kao vitica vinove loze na ornamentu kojim je ovjenčana Baščanska ploča, simbol našega naroda i naše kršćanske vjere. Na koncu konca, i ta predivna pregrada, nađena na otoku Krku, u crkvi svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške, počinje riječima kojima potvrđujemo svoju vjeru i odanost vinogradaru, a te riječi, napisane glagoljicom davne 1100. godine, glase: u ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha… Amen.
p. Anđelko Sesar