Iz 58,7-10
1 Kor 2, 1-5
Mt 5, 13-16
Temeljni zahtjev današnjih čitanja je: pokaži na djelu svoju vjeru. Djelo je ono po čemu će ljudi prepoznati da smo Kristovi učenici. Zato je velika naša odgovornost: po našim djelima će oni koji nas susreću možda prihvatiti ili odbaciti kršćanstvo, Krista i svoje spasenje. O tome kako smo svjedočili ovisi izgled današnjeg i sutrašnjeg društva, budućnost koju ćemo ostaviti svojim potomcima. Mi vjernici prečesto zaboravimo da vjera nije naša privatna stvar, kako bi htio suvremeni duh svijeta, nego smo poslani svjedočiti da je Isus, Božji sin onaj po kome se čovjek jedino spašava. Pod utjecajem agresivnog relativizma, kad se istinom proglašavaju laži, a istina ušutkava i zatire, kad se pod krinkom lažne demokracije štiti i ono što je zlo u Božjim očima, ne možemo ostati u prostoru koji nam žele odrediti mediji u službi raznih protukršćanskih interesa. Ne možemo se i ne smijemo zatvoriti u crkve i sakristije, u svoje stanove jer – poslani smo u svijet. I današnji svijet, koji duhovno postaje sve bliži rimskom, gdje su sinkretizam, magija, okultizam i razne sekte cvjetali i gdje je demonija rasla a čovjek se gubio, vapi za onom snagom i čistoćom vjere što su je pokazali prvi kršćani.
Pravo pitanje danas glasi: Jesmo li mi kršćani danas «sol zemlje i svjetlo svijeta»? Jer nas je Isus tako nazvao, mi smo Njegovi učenici. Sol daje tek, sudjeluje u očuvanju zdravlja, konzervira hranu. Kršćani bi, dakle trebali biti za svijet to što je sol u prehrani. Svjetlo daje život. Bez njega bi na zemlji bio nemoguć opstanak. Svjetlo daje očima vidjeti. Bez njega bismo hodili u tami, sudarali se i stradavali. Ako svijet postaje sve bljutaviji, ako tama postaje sve gušća i ljudi sve slabije vide i razlikuju stvari oko sebe, najprije se moramo zabrinuti nije li sol postala bljutava i svjetlo potamnilo. «Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.» Moramo krenuti od sebe da ne bismo bili «bačeni van». Moramo priznati svoju slabost, samodostatnost, a počesto i samodopadnost, uljuljanost u ono što nam svijet nudi. O, kako je čovjek sklon vjerovanju da ono što govori i vrši! A najčešće nije tako! Nisu Isusove riječi da će «mnogi prvi biti posljednji, a mnogi posljednji prvi» samo tako izrečene. I nije nam zapovjedio da uvjeravamo ljude mudrim propovijedima, učenim djelima niti da raspravljamo sa svijetom dokazujući naša prava i ispravnost, nego da se međusobno ljubimo, da ljubimo bližnje kao same sebe, a svoje neprijatelje zbog njega; jedino tako ćemo pokazati da smo sinovi Oca nebeskoga. Jedino tako će se Sin i Otac nastaniti među nama, dati nam Duha i očitovati svoju silu u svijetu. Sveti Pavao izričito veli: «I ja dođoh k vama slab, u strahu i u velikom drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.»
Dakle, naše svjedočanstvo za Krista mora biti vjerom i djelom, a ne samo riječima. Ljudi moraju osjetiti tek od hrane koju im nudimo i biti ozareni svjetlošću kojom svijetlimo da bi poželjeli sami biti takvi.
Čovjek se rado drži onog tko ga prihvaća, razumije, voli. Jedino uz takvu osobu se mijenja. Svatko od nas prepoznaje dobrotu, u svecima ona stanuje u punoj mjeri, a kršćani su pozvani ni manje ni više nego na svetost. Svetost privlači i oplemenjuje. Pred svecima i najgori grješnici postaju blaži.
Čovjek je biće zajednice i najbolje se u njoj osjeća. Odbacuje ju samo kad je ranjen, povrijeđen, razočaran, zaveden duhom zla. Zajednica koja je poslana graditi kraljevstvo Božje među ljudima, jest Crkva. Poslana je pogotovo izgubljenima i zalutalima. A da bi ostvarivala svoje poslanje, mora izvršavati zapovijedi onog čija je Zaručnica:
„Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela, i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Oca slaviti može samo onaj tko je iskusio njegovu dobrotu, a iskusit će je ako mi, koje Otac šalje na svoju njivu, doista budemo Božji sinovi, vršitelji, a ne samo slušatelji Božje riječi; ako budemo onaj poslušni sin koji je izvršio očevu zapovijed. Amen.
p. Anđelko Sesar