Job 7, 1-4. 6-7
1 Kor 9, 16-19. 22-23
Mk 1, 29-39
Današnje nas evanđelje potiče da, ponovno slušajući o Kristu koji po svojoj snazi i milosti ozdravlja bolesne, razmatramo pitanje bolesti i boli, patnje i trpljenja.
Starozavjetni prorok Job, sinonim za strpljivo podnošenje boli, u današnjem prvom čitanju jadikuje nad svojim zlosretnim životom. Njegova nas sudbina potiče da, po tko zna koji put u životu, Bogu postavljamo pitanja o nužnosti patnje nevinog čovjeka i pravednika. Znamo da je trpljenje kazna za grijehe, i to tumačenje teoretski prihvaćamo, ali kao ljudi, sućutni i empatični, ne prihvaćamo i ne razumijemo zašto moraju trpjeti oni koji se ničim nisu ogriješili o Gospodina. Trnu li im zubi zbog toga što su njihovi djedovi jeli kiselo grožđe? Otkupljuju li nevini grijehe čovječanstva koje im za to nije zahvalno, štoviše, ni ne primjećuje njihovu žrtvu? Pomislili bismo: Ako je tako, ako nevina djeca trpe da bismo mi dobili tko zna koju šansu za spasenje svojih slijepih i samoživih duša – odbijamo spasenje izraslo na nevinoj žrtvi onih koji su tek počeli živjeti i čija su srca čista i meka kao svilena paučina između cvjetova. Pa ipak, nije li takva duša bila i Kristova? I nije li bilo neizbježno da nam Krist pokloni svoj život, nevin poput janjeta, da bismo i sada bili ovdje? No, mučno je gledati kako pravednik pada pod križevima života, dok sita i namirena tijela na njegov račun dobivaju još jednu priliku za obraćenje i spasenje.
Znamo da je patnja kušnja – ne smijemo pokleknuti, predati se, svađati se s Bogom i pitati: Zašto baš ja? Zašto baš meni? Božji su nam putovi nepoznati, ali znamo da im je cilj jedan. Božji su nam planovi strani, ali imamo puno povjerenje u Njega. Ne moramo sve razumjeti da bismo to prihvatili, čemu nam onda vjera? Prihvatimo, dakle, i to da ne razumijemo neodvojivost patnje od naših života, ali vjerujmo da je ona tu s razlogom. Job je bio uzor strpljivosti i bezgraničnoga povjerenja u Boga, zbog čega ga Otac na koncu nagrađuje vraćenom srećom, nadoknadivši mu sve što je izgubio. Prošao je test kušnje i ostao lojalan. O, kad bismo i mi s istim strpljenjem nosili svoj križ, nikad se ne pitajući jesmo li zaboravljeni, znajući da je svaki naš metaforički gnojni i bolni čir spasio neku u grijehu ogrezlu dušu.
Job se, podnoseći neizdržive boli, pita nije li čovjekov život na zemlji stalna borba i nisu li čovjekovi dlanovi uvijek žuljeviti kao dlanovi nadničara. Stalno nešto čekamo: nadničar čeka plaću, žedan čeka da se dokopa izvora… Ljeti, umorni od žege, jedva čekamo zimu, a zimi vapimo za suncem. Od Uskrsa brojimo dane do Božića, da bismo se s početkom nove godine ponovno radovali Uskrsu. Jedva čekamo da završimo školu, razbijemo roditeljsko stakleno zvono pod kojim smo bili brižno čuvani žaleći se da nam nedostaje zraka. Jedva čekamo da maturiramo, položimo prijamni za fakultet, a onda i da ga završimo, nađemo dobar posao, ne ovisimo ni o kome. Naše čežnje tu tek počinju: jedva čekamo da se skrasimo s našom pronađenom polovicom i dobijemo djecu; nakon toga žudimo da ta djeca, kojoj smo posve podređeni, malo „opernate“ da možemo barem koju večer izići u kino ili kazalište. Kad krenu u školu jedva čekamo da i to pozavršavaju, paralelno žaleći za danima kada su bili mali i samo naši, s nježnošću i nostalgijom gledajući fotografije iz mlađih dana, ne vjerujući kako je vrijeme brzo proletjelo, žaleći zbog toga što smo se žurili i što smo svoju djecu požurivali u odrastanju jedva čekajući da se riješimo duda, bočica, pelena i kolica… Ni nakon toga se nismo opametili: još uvijek čekamo unuke, penziju, reforme mirovinskog sustava, isplate zaostalih rata mirovine… Opet čekamo ljeto, pa opet zimu, pa opet Božić… Stalno nešto čekamo, ne primjećujući da nam je u čekanju proletio sav život. Poput Joba, već ujutro priželjkujemo da što prije stigne večer, a uvečer požurujemo zoru da svane. Tako prolazi naš ovozemaljski „mandat“, kao lahor, a sljepoočnice se odavno već mreškaju, dok primjećujemo nove sijede vlasi… Pa ipak, služiti Bogu kako mu je služio Job ili sveti Pavao, o čemu je riječ u današnjoj poslanici upravljenoj Korinćanima, nije izgubljeno vrijeme. I nije uzaludno svo naše trpljenje zbog kojeg smo požurivali vrijeme. Ova je zemlja dolina suza, a katarzu ćemo doživjeti samo ako količina saliniteta kojom je zemljino tlo natopljeno ne izgrize naša do krvi izranjena stopala. Vjerujmo da je Isus s nama u svim našim kušnjama i bolima, te da naša bolesna tijela i duše patnjom otkupljuju naše spasenje i spasenje naše braće.
O boli i trpljenju riječ je i u današnjemu evanđelju. Nakon što je izišao iz kafarnaumske sinagoge, Isus s Jakovom i Ivanom dođe u kuću Šimuna i Andrije. Doznavši da je Šimunova punica bolesna, pruži joj ruke, ozdravi je i podigne. Nakon toga cijeli je grad nagrnuo k Šimunovim vratima, a Isus je ozdravljao bolesne i opsjednute, i to ne samo u Kafarnaumu, nego u cijeloj Galileji. Neumorno je propovijedao, molio se Ocu za snagu i ustrajnost, te ozdravljao bolesne i oslobađao opsjednute, dokazujući time svoje božansko porijeklo. Isus uvijek i svuda pomaže potrebitima, milostiv je i sućutan. Ne trebaju mu rekviziti ni čarobne riječi, potrebna Mu je tek čvrsta vjera onoga koji mu se s povjerenjem predaje. To je ona ista vjera koja čovjeku omogućuje da hoda po vodi. Popularnost koju je tako stekao nije Mu dala da se osami, pa ipak je uvijek našao vremena za razgovor s Ocem.
Na svijetu je toliko boli, toliko nesretnih pravednika. Svijet je ovijen paučinom patnje koja se proteže od srca do srca, od duše do duše… Elegični tonovi tužaljki i note pune sjete ispunjaju naše životno crtovlje. Stalno vapimo i žalopojimo, jadikujemo i tužimo, uzdižući ruke k nebesima i ispreplićući prste na molitvu – protiv faraona, protiv Filistejaca, protiv rimskih legija, protiv svakojakih tlačitelja i silnika… I naš je narod, poput Davida u jednome psalmu, molio Gospodina da uništi naše neprijatelje, jadikujući nad svojom zlosretnom sudbinom kojom su upravljali i mletački lavovi, i turski turbani, i lakirane habsburške čizme… A boli je uvijek bilo i uvijek će je biti.
Grijeh je uzrok ljudskoj patnji. U nastojanju da je se oslobodimo, povjeravamo se medicini, tradicionalnoj i alternativnoj, ne shvaćajući da, bježeći od patnje, još više poniremo u bol. Nije lako vjerovati da patnja oplemenjuje i posvećuje. Dok gledamo bol nevinoga preplavljuju nas očaj i bijes, nemoć i pobuna.
Svi smo mi zazivali Boga, Jahvu, Oca. Nebrojeno je to puta učinio i sam Isus, pa i neposredno pred smrt. Toga su se petka u jednome čovjeku ujedinile sve patnje ovoga svijeta, a nakon što se osušio taj gorkim suzama natopljeni rubac, učenici su krenuli u svijet, po Učiteljevim naputcima, „ozdravljati bolesne, uskrisivati mrtve, čistiti gubave i propovijedati Kraljevstvo nebesko“.
Nakon Kristovih javnih čuda mnogi i danas od Crkve očekuju materijalno, čudesno djelovanje. Ono će doći samo uz čvrstu vjeru, kao što je oduvijek bilo. Salus in cruce!Naše je spasenje u Kristovu križu. Rane peku, ali Gospodin ih blaži nebeskim melemom iz svoje glinene posude i vida bijelim obrubom svoje haljine. Amen.
p. Anđelko Sesar