Iz 6, 1-2a. 3-8
1 Kor 15, 1-11
Lk 5, 1-11
Jedan od najvećih teologa, Romano Guardini, napisao je u svojoj knjizi o Kristu i ovo: „Najveće što ti se može dogoditi jest da se susretneš s Gospodinom“. A kako je to moguće, ponovno vidimo u današnjem evanđelju.
Kad je Spasitelj putovao zemljom i navješćivao Radosnu vijest, u svojim govorima nikad se nije služio teškim, običnom puku neshvatljivim filozofsko-teološkim rječnikom jer ga tada ne bi svi mogli razumjeti. Krist je govorio jednostavno, svima razumljivo i prihvatljivo. Služio se prispodobama i metaforama koje su bile lako odgonetljive i u kojima su ljudi prepoznavali sebe i primjere iz svakodnevnoga života. Iako se iza te (prividne) jednostavnosti krije iznimna, Duhom Svetim nadahnuta dubina, Kristove su riječi zvučale tako da su ih mogla razumjeti i djeca. Svaku je propovijed započinjao otprilike ovako: Neki čovjek imao rodni vinograd… Ili: Neki je pastir primijetio da mu nedostaje jedna ovca… Ili: Ribari iziđoše da bace mreže… Krist je na poseban način znao uvesti ljude u tajne svijeta i života, u mudrost čovjekova ispravnog rasuđivanja, u mudrost prirode. Govoreći o običnim stvarima i događajima, Isus „aludira“ na nešto drugo, nastojeći nam otvoriti oči. Govori o vinu i vodi, o kvascu i zrnu gorušice, o ribama i kruhu, o žitu i lozi, pastirima i ovcama. Sve ove „stvarnosti“ ogledalo su, odsjaj nečega drugoga, mnogo dubljega i važnijega. Takvo je i današnje evanđelje.
Krist, da bi ga okupljeno mnoštvo moglo bolje čuti i vidjeti dok propovijeda, sjeda u Petrovu barku i otisne se od obale Genezaretskog jezera. Ribarima, koji su već isprali mreže nakon neuspješnog ulova, kaže da ih ponovno bace. Petar ne vjeruje u uspjeh te nelogične „avanture“, ali ga ipak posluša. „Rezultat“ su prepune mreže koje su se gotovo razdirale od količine ulovljenih riba, dvije prepune lađe ulova i zapanjeno mnoštvo, osobito Petar i Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov, također ribari. „Od sada ćeš loviti ljude“, Isus se obraća Petru. Oni izvukoše lađe na kopno, sve ostaviše i krenuše za Njim.
Tako je Krist „ulovio“ svog prvog sljedbenika Petra. Volja Neba je da, stupivši u službu Krista, postane ribar ljudi.
Ovo Kristovo „čudo“ nije senzacija zbog senzacije. Ugledavši Petra, Krist prepozna prvoga biskupa i svećenika, prvoga crkvenog poglavara. Njegovi prijatelji ribari također su odabrani da Božji narod privedu k spasenju. I oni će, kao i Petar, u mrežu svojih govora, truda i mukotrpnih nastojanja, uz silne žrtve i odricanja, nastojati pridobiti, „uloviti“ ljude za Krista i ono što je Kristovo, „da love srca Božanskom riječi“ (Krist na žalu, Ivan Pavao Drugi).
To je Petar shvatio tek na dan silaska Duha Svetoga, kada je tri tisuće ljudi svojim govorom priveo krsnom zdencu. Tek tada mu je postalo jasno što mu je Krist želio reći onim bogatim ulovom riba. I nakon Duhova Petar je redovito, sa svojim pratiteljima, odlazio „na more“ svijeta. Doduše, nisu se uvijek vraćali s ulovom, ali su na zapovijed Krista poslušno bacali mreže. Tako su i svi oni koji stoje u službi dušebrižništva (svećenstvo) spremni podnositi teškoće i razočaranja jer znaju da je to poslanje koje im je Krist namijenio, služba za koju su pomazani.
Svakomu od nas poznata su razočaranja kakva je doživio i sveti Petar: „Sve je uzalud, ribe nema… Ipak, Gospodine, ako ti kažeš da ponovno bacimo mreže…“ Naravno, Petar iz dugogodišnjeg iskustva kao ribar zna da je ova Isusova zapovijed besmislena – usred bijela dana poći na ribarenje!? Bori se s dostojanstvom svoga poziva i prakse, ali se ipak odaziva Učiteljevom pozivu, pa kao da kaže: „Ipak, ako ti tako kažeš, učinit ću to, opet ću baciti mreže – na tvoju odgovornost i na tvoju riječ…“
Ovakvom reakcijom Petar ulazi u red velikih ljudi, jake vjere i bogobojaznosti – kao što su bili Abraham, Mojsije, Izaija, Ivan, Marija, Josip… Svi su oni na sličan način bili pomalo sumnjičavi, što je posve razumljivo (pa dano nam je da pameću rasuđujemo, a razum je govorio da se ovdje zbiva nešto nevjerojatno), ali su ipak rekli svoje DA Bogu.
„Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba“, stoji u današnjem evanđelju. Petar je doživio čudo. Njegovo povjerenje u Isusa isplatilo se i očitovalo čudesnim ulovom, doslovnim i metaforičkim. Shvatio je da u njegovoj trošnoj barčici sjedi čovjek koji nije od ovoga svijeta, Bog-čovjek. Zato, impulzivan i strastven u svojim reakcijama i vjeri, pada ničice: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine“. To bi značilo – „Nisam zaslužio takvu nagradu! Nisam Te dostojan. To je previše dobro za mene neznatnog, nevaljalog, nedostojnog Tvoje milosti!“
I u našim sumnjama, strahovima, razočaranjima i gorkim iskustvima, Isus izgovara riječi ohrabrenja, punih nade: „Ne bojte se! Izađite na pučinu!“ Time nam želi reći: Ako se prepustite meni, kao Petar, spašeni ste. Već i u ovom životu gledat ćete u svjetlo u svim teškim i mračnim časovima života. Ja ću vas ohrabriti, naoružati čvrstom vjerom i nepokolebljivim pouzdanjem; i u tvojoj bolesti ja ću te njegovati, osjetit ćeš i iskusiti moju blizinu.
Nadalje se kaže: “Ostaviše sve i pođoše za njim“. Nisu ostavili samo svoje mreže, obitelji, nedovršene poslove, nego i krivo staro mišljenje o Mesiji kao Super-zvijezdi, Nadčovjeku, heroju sa sjajnim mačem i blistavim štitom. I mi se odrecimo takvoga Boga – dražesnog djedice koji se uvijek smiješi, Boga koji nosi darove za Božić ili slične „prigode“, Boga kojemu se tek formalno stavljamo u službu prvom pričesti i krizmom, Boga koji nas u raznim materijalima, oblicima i bojama gleda sa štandova hodočasničkih mjesta i slično. Prirodno je da Boga nastojimo „uprizoriti“, približiti, shvatiti, ali ne smijemo ga „krojiti“ po vlastitim željama. Upravo je obratno! Neka On nas „skroji“ po svojim željama ili neka nam pomogne da se sami oblikujemo kako dolikuje.
Još jednom: “…Ostaviše sve i pođoše za njim!“ I mi, dakle, trebamo ostaviti iskrivljene slike o Bogu. Ono što treba ostati uz nas jest vjera u nedodirljivog, a ipak tako prisnog i čovjekoljubivog Boga koji želi da svoje male živote i horizonte proširimo! Uz vjeru u njegovu svemoć On će nam pomoći da ne lovimo ribe da bismo preživjeli na zemlji i nahranili gladna usta. Pomoći će nam da lovimo ljude i tako se nasitimo za život vječni.
Upravo je o tome riječ u današnjem evanđelju – o nepokolebljivoj vjeri i povjerenju u Isusovo obećanje. I u najtežim, bezizlaznim časovima našega života vjerujmo u Boga koji nas sigurno nikada neće ostaviti „na cjedilu“. Budimo ribe koje će s radošću dopustiti da budu uhvaćene za Krista i Njegovu gozbu. Poslušajmo riječ Božju i pristupimo sakramentu svetoga krštenja, svjesno i svojevoljno. Kristova nas je Riječ svezala i svatko tko se osjeća kršćaninom vezan je njome. Sveti Pavao kaže: „Ja, Pavao, sužanj Isusa Krista…“ Pavao je vezan Kristovom Riječju, ali to nije ropstvo koje ne poznaje slobodu. To je svojevoljno odabrana sljedba Božjih zapovijedi. Ona je naša sloboda, naš zrak, naša hrana – bez nje nam nema života. Amen.
p. Anđelko Sesar