Dj 2, 14a. 36-41
1 Pt 2, 20b-25
Iv 10, 1-10
Kada se sveti Petar, čijih se riječi spominjemo u oba današnja čitanja, obraća kršćanskim zajednicama u progonstvu, obraća se svima nama. Stoga poslušajmo njegove upute jer Kristu nema dražega i bliskijega od Kefe, stijene Kristove, simbola Crkve. Moramo se, dakle, obratiti, i to iz temelja, iz korijena promijeniti sve svoje navike. Naše mijenjanje mora biti jasno vidljivo i prepoznatljivo, moramo se odreći loših navika i bez straha krštenjem označiti prekretnicu u svojim životima. Krštenje je prvi korak u odabiru Krista. Ono znači raskrstiti sa starim čovjekom i odjenuti novo ruho u kojemu ćemo ući u vazmeno Kristovo otajstvo. Krštenjem će nam se oprostiti grijesi, a na nas će sići Duh Sveti po kojemu ćemo biti spašeni i mi, i naša djeca, i svi koji se odazovu ovome pozivu. Odrecimo se staroga čovjeka koji još uvijek čuči u nama, nedovoljno hrabar i odvažan da razdijeli sve svoje haljine i krene za Kristom ne osvrćući se ni za ženom, ni za domom, ni za plugom. Krist nam daje vječni život, On je ta „kvaliteta življenja“ – floskula kojom nas svakodnevno bombardiraju i čiju „realizaciju“ tražimo na posve krivim mjestima i u posve krivim stvarima.
Danas se uistinu mnogo govori o poboljšanju kvalitete življenja. Moderni je čovjek svjestan činjenice da mu mnogo toga nedostaje kako bi bio kompletan, zadovoljan, „bogat“, pa te nedostatke želi nadomjestiti kako bi mozaik njegove sreće bio gotov, potpuno posložen. Međutim, u toj slagalici života uvijek će nešto nedostajati. „Kvalitetu“ tražimo u krivim vrijednostima. Dobro živjeti, dugo živjeti, imati nešto od života, uživati u životu – žudnje su svakoga od nas, pa tako raznobojne komadićke stakla koji nam fale tražimo u, najčešće, materijalnoj satisfakciji koja je, svi to znamo, kratkoga daha. Svoj život svakako nastojimo obogatiti, upotpuniti, ali nerijetko ni sami ne znamo što nam to tako silno nedostaje, koja nas to nedefinirana žudnja stalno mori, koje se to naše tajanstvene čežnje još nisu ispunile? Imamo dobar posao na kojemu smo napredovali do vrhunca, živimo u lijepoj kući, odlazimo na ljetovanja i zimovanja, zdravi smo, Bogu hvala… U banci imamo pristojnu ušteđevinicu, planiramo na duži put Mediteranom na luksuznom brodu cruiseru… Djeca nas nisu iznevjerila, svatko je završio pristojne škole, zaposlili su se, svi su manje-više zadovoljni, pred njima je lijepa perspektiva, očekuju svoju djecu… Okupljamo se nedjeljama, blagdanima, praznicima, uživamo u plodovima vlastitoga truda, ali u tome obilju nešto uvijek nedostaje ako za našim stolom u svim našim susretima ne sjedi Krist. Ta upravo nam je On sve to omogućio, pružio, darovao! Sjetimo li se toga prije raskošnog objeda? Prije počinka na kraju još jednog „uspješnog“ dana?
Isus u današnjem evanđelju kaže: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Kad On spominje riječ „život“, misli na nešto drugo, nešto sadržajnije, nešto dublje od nas. „Život“ koji On spominje nije reklama za MasterCard u kojoj je sve kao iz bajke. Život na koji On misli počinje u trenutku kad se oslobodimo svih ljudskih boli i slabosti, pa se, spremni, uputimo k Njemu. Ako smo s Njime uvijek živjeli, dijelili i tuge i radosti, jadali mu se i prvome Mu donosili sretne vijesti, „dostojno je i pravedno“ da Ga napokon sretnemo u domu Njegova Oca u kojemu je, samo za nas, pripravljena svečana gozba.
Krist kaže: “Ja sam život.“ Izobilje koje spominje počinje spomenutom svečanom gozbom priređenom nama u čast. Dobar smo boj bili, bitku završili – možemo reći kao i sveti Petar. Slijedi nagrada naša na nebesima – život vječni – o kojemu tako intenzivno razmišljamo ovih vazmenih dana. Gospodin želi da dobijemo taj život i da ga imamo u punini, u izobilju. To je jedina istinita kvaliteta života koja bi nas morala zanimati, sve drugo su prazna obećanja. Život u kojemu nam Gospodin daje udjela pretvara naš smrtni prah u besmrtnost, prolaznost u svevremenost. „Dolina suza“ po kojoj sada lutamo bit će zamijenjena zelenim proplancima vječnosti. No, zašto tih livada nema bez suza? Kako to može ići zajedno – obećanje punine i naš svakidašnji život prepun muke i tjeskobe? Današnje drugo čitanje iz poslanice svetoga Petra apostola daje nam osebujan odgovor: „Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo“. Jesmo li dobro shavtili? Bogu je milo da trpimo? Čineći dobro – da ispaštamo? Ne protivi li se to svakom zdravom razumu? To se mogu pitati samo kratkovidni. Trpjeti kršćanski – to je milost. To znači trpjeti kao Isus Krist. Samo se po tom trpljenju dolazi do Božje milosti i izobilja koje nam je obećano.
Punina života ostvaruje se u zajedništvu s Gospodinom. Tko je s Njime povezan, živi punim plućima i „kvalitetno“ čak i onda kad mu je život mučan i tjeskoban. Tko je povezan s Gospodinom, živi u punini života jer je u njemu već započeo obećani vječni život.
Kroz prispodobu o ovcama i ovčinjaku spominjemo se jedne od Kristovih poznatijih rečenica: „Ja sam Vrata.“ Tako kaže Gospodin u evanđelju. Samo se kroz vrata ulazi. Tko pokušava drugačije – ulazeći na stražnji ulaz ili preskačući zid – kradljivac je i razbojnik od kojega ovce u ovčinjaku bježe jer ne ulazi kao njihov dobri pastir. Krist je Ulaz. Samo se kroza Nj dolazi do spasenja. Od Njega ne bježe Njegove ovce jer Ga se ne boje. On nije prijetnja jer sigurno nije došao da ih pogubi. Došao je povesti ih na bogatu ispašu, na zelene proplanke vječnosti, i darovati im život – u izobilju da ga imaju. Samo oni koji slijede Krista doživjet će ispunjenje za kojim njihova duša čezne na vjetrometini ovozemaljskoga čistilišta. Samo oni koji Njega slijede doživjet će beskrajno radostan čas ispunjenja Njegova obećanja. Samo oni koji Njega prepoznaju kao Dobroga pastira mirnoga će srca čekati da im otvori vrata izobilja u kojemu će uživati do beskrajnog beskraja vječne vječnosti. Amen.
p. Anđelko Sesar