Dj 4, 8-12
1 Iv 3, 1-2
Iv 10, 11-18
Djela uvijek govore više od riječi, ali riječi imaju strahovitu moć da nas zanesu i ponesu, pa često bivamo oduševljeni nečijom blagoglagoljivošću, erudicijom, retorikom. Krist nije bio od velikih riječi, nije bio govornik poput Cicerona, svoje misli nije kitio frazama, sentencijama, figurama – pa ipak, sve što je izrekao postale su sentencije, jednostavne mudrosti koje su naš putokaz u tami. Svaka je Njegova misao, naoko priprosta, duboka kao gorski zdenac u kojemu se poželimo umiti kad nas umore sve suvišnosti ovoga svijeta. Ponekad nas, dakle, riječi hipnotiziraju i omame, pa smo skloni povjerovati lijepo upakiranim lažima. Iza bujice predivnih misli, iza lavine bogatoga rječnika neke mudre glave, ponekad se kriju zamke u koje je lako upasti, a teško se iz njih izvući. Riječi imaju veliku moć i najjače su oružje na svijetu. Lako privuku labilne i nesigurne, očaraju naivne, opiju povodljive. Krist se nikada nije služio riječima kao oružjem, a ni da bi privukao svoje ovce stadu. Krist sve govori djelima ljubavi.
Krist se, u skladu sa svojim vremenom, često služio prispodobama o pastiru i stadu. U tim smo mislima lako prepoznali asocijacije na Njega samoga i na nas, nekad pokorne ovce koje bespogovorno idu na klanje kao i na šišanje, nekad priprosta i površna stvorenja koja ne slute da, izdvoje li se iz stada, na njih vreba bezbroj opasnosti. Krist je naš dobri pastir, a mi dakle Njegove ovce – neke krotke i poslušne, neke znatiželjne i lakomislene. Pa ipak, On nas čuva na zelenim pašnjacima, štiti od metaforičkih vukova, sakriva pred olujama i drži na okupu. To su nam nebrojeno puta dokazala njegova djela, pa nije čudo da smo krenuli za Njim: „Ljudi su ga slijedili kao ovce koje nemaju pastira” (Mt 9, 36) jer “činio je sve dobro.”
Kad se ono malo stado njegovih sljedbenika za vrijeme njegove muke razbježalo kojekuda, opet ih je brižno okupio nakon svoga slavnog trijumfa. Opet je za sebe pridobio apostole, pa i nevjernog Tomu, Mariju Magdalenu zbunjenu nad praznim grobom, dvojicu učenika na putu za Emaus. I doista je mogao reći u svojoj velikosvećeničkoj molitvi: “…ja sam ih čuvao u tvome imenu koje si mi dao, i sačuvao ih, te nijedan od njih ne propade osim sina propasti.“ (Iv 17, 12)
Čovjek koji je neumorno hodio po zemlji, propovijedao i liječio bolesne, sam je sebe nazvao dobrim pastirom. Kristovi suvremenici, koji su poznavali pisma Staroga zavjeta, koji su pjevali psalme svakoga dana i Jahvu nazivali Bogom svojih otaca i pastirom Izraela, željeli su i tražili od ovoga pastira da ih povede na zelene pašnjake. Zeleni su pašnjaci nada, oaza, idila bez nemira, mjesto obilja i odmora – a to je svakoj duši čežnja i težnja. U ustima novog putujućeg propovjednika svakako se riječi o pastiru formiraju u novu, umirujuću sliku koja vraća nadu. Dobri pastir daje svoj život za svoje ovce. On nije najamnik koji će, ako zagusti, spašavati svoju glavu a ovce ostaviti u nevolji. On je pastir koji poznaje svaku svoju ovcu, ne ostavlja je na milost i nemilost, pod cijenu vlastitoga života spašavat će njihov. Sve će nas držati pod budnim okom i paziti da ne zalutamo, a ako koja i zaglibi – na ramenima će je svojim vratiti u stado.
A što su ovce bez pastira? Pretužan prizor prepun vapijućih pogleda i uznemirenog blejanja, slika mekog, nevinog, bijelog runa na pladnju ponuđenog krvožednim vucima. Ovce bez pastira su kao novorođenče bez majke, samo i posve nemoćno, potpuno ovisno o mekom krilu zaštitnice. Pa kako je onda moguće preživjeti bez pastira? Nikako. Nije moguće. Biljka će pomoliti glavicu iz tvrde zemlje, ali neće moći opstati bez vode iz ruku njegovatelja. Ptić će razbiti ljusku jajeta, ali dalje neće moći sam bez majke-hraniteljice. Tako bi i ovce pokoji dan preživjele bez pastira, tužno tražeći svoga skrbnika i sve dublje zalazeći u prijeteću šumu, a tako bismo sigurno i mi – pokoji dan opstali po vlastitom nagonu samoodrživosti, ali dalje ne bismo mogli sami.
Upravo su zbog toga vijesti o raspeću i smrti Krista-pastira tako bolno tužno odjeknule Jeruzalemom. Kako dalje bez Puta, Istine, Života? Kao bez kisika, kao bez sunca, kao bez vode. Kako, dakle, povjerovati da je Krist umro? Kako prihvatiti da se Zemlja prestala okretati, da su mora presušila, da je pustinjski pijesak sam sebe progutao? Zašto nas je naš pastir svojevoljno napustio? Je li tako moralo biti da se ispuni Pismo? Je li to za naše dobro? Nećemo li bez Njega svi izginuti? Toliko je pitanja, a odgovor luta poput izgubljenih ovaca bespućima i muklo se odbija o šuplje kore drveća iz kojih izlijeću prestrašeni šišmiši i zapliću se u bijelo runo razasutog stada. Gdje je naš čuvar? Bez Njega ćemo zaglibiti, bjelinu nevinosti zamijenit će ružnoća straha i izgubljenosti, spokojnu ispašu pobijedit će izbezumljena potraga za Njegovim štapom i svjetiljkom.
Pa ipak, Krist nas je nakratko napustio da bi se opet, vrlo brzo i zauvijek, vratio svome razasutome stadu i umirio naša srca u toplome ovčinjaku. Žrtvovao se za nas, predao svoje tijelo izgladnjelim vucima željnih krvi – da bi spasio nas. Nije poput najamnika odbacio i štap i zobnicu spašavajući vlastitu kožu, nego se, za nas i umjesto nas, ponudio zvijerima kako bi utažio njihovu glad.
Odatle slijedi i ona druga misao: „Ja poznajem svoje i moje poznaju mene.“ Ta nam rečenica jamči sigurnost i daje još jednu potvrdu da smo dio Njegovoga stada.
Svi mi, poput ovaca, težimo zajednici, dakle jedinstvu. Onako kako se Otac i Sin poznaju u skrivenoj tajni Trojstvenog Boga, tako i mi čeznemo biti dio božanskoga jedinstva i upoznati Oca i Njegovu ljubav. Naš nam pastir treba biti uzor u brizi, dobroti i spremnosti da pomognemo bližnjemu. Onako kako on nastoji u zajednički ovčinjak okupiti i sve druge ovce – i one izgubljene, i one zalutale, i one odmetnute, i one lakovjerne – tako i mi trebamo oko Krista okupljati svoju izgubljenu i zalutalu braću.
Naš je pastir naš vlasnik – u Njegovim je rukama naš život i samo On ima pravo njime raspolagati. Sav je život u Njegovim rukama – i naš, i svih drugih Božjih stvorenja, pa i Njegov vlastiti. Zato se Njega ne može ubiti. Oni koji su ga razapeli nisu mu oduzeli život. I oni koji bi ga danas htjeli proglasiti mrtvim mogu se samo zavaravati. Samo On ima vlast nad životom – On ga daje, On ga uzima. Nitko drugi nema to pravo, nitko drugi nema tu ingereciju, nitko drugi – ni u Njegovo ime – nije za to ni ovlašten ni pozvan.
Samo On rođeno dijete prinosi zdencu krštenja, samo On po umorne od života šalje barku da ih preveze na drugu obalu.
Mi smo Njegove ovce, Njegova djeca. Mi smo baštinici Božji i subaštinici Kristovi, spokojni na zelenim pašnjacima samo dok je On u blizini, naš dobri pastir. Naš je život u Njegovim rukama, u rukama pastira koji se odmara na bijelome kamenu dok su Njegove ovce na pojilu života, iako je upravo On kamen – kamen zaglavni na kojemu sve počiva, pa i nebeski zeleni proplanci za kojima čeznu naša žedna srca. Amen.
p. Anđelko Sesar