Jr 1, 4-5. 17-19
1 Kor 12, 31 – 13, 13
Lk 4, 21 – 30
Današnje evanđelje nastavlja se na ono koje smo čuli prošle nedjelje. Događaj se zbiva na istome mjestu, u sinagogi, u Nazaretu. Pročitavši Pismo proroka Izaije o pomazaniku koji ima doći, koji će biti blagovjesnikom siromasima, koji će osloboditi sužnje, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene i proglasiti godinu Božje milosti – Isus sjeda na svoje mjesto progovorivši: „Danas se ispunilo ovo Pismo…“ Time zapravo izlaže vrhunsku točku samoobjave. On sam je ispunjenje i dovršetak Staroga zavjeta. On je, dakle, taj Pomazanik, Mesija kojega su stoljećima čekali. Nakon prvotnog divljenja krenula su šaputanja: „Nije li ovo sin Josipov?“
Jest, to je tesarov sin, Isus iz Nazareta. Sin Božji, utjelovljena ljubav Božja, poslana na zemlju u liku ovoga čovjeka što tako divno zbori.
No, umjesto na dobrohotnost i ponos što je iznikao iz nazaretskih njedara, Isus nailazi na omalovažavanje i obezvrjeđivanje sugrađana. Zašto? Zato što ne dolazi s moćnom vojskom i raskošnom konjicom, zato što nije okrunjen zlatom i zaogrnut svilom i kašmirom, što se ne drži poput suca ili kakvog moćnika… Ne, Isus je skroman, nenametljiv ali zamjetljiv, on je dobrostivi pomoćnik pun sućuti i razumijevanja za siromašne, za gladne i žedne pravednosti, za ponižene i porobljene, za gole i bose, neutješne i napuštene… Isusovim je sugrađanima to omalovažavajuće. Ovaj „goljo“ sebe proklamira Mesijom? Kako drsko i bogohulno! Pa neka dokaže da je tako. Neka učini koje čudo, navodno ih je činio po Kafarnaumu. Pa neka proslavi i svoj zavičajni grad.
No, Isus ih je preduhitrio riječima: „Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu – Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju. I nastavi: Zaista, kažem vam, ni jedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju.“
Njegovim sugrađanima nisu dovoljne Njegove riječi. Ta On je samo tesarov sin! Igrao se s njihovom djecom, poznaju mu roditelje, ni po čemu nikad nije bio osobit, nije se isticao nekom očitijom pobožnošću… Bavio se, kao i otac mu, drvodjeljstvom. Kako sad tvrdi da je, ni više ni manje, nego sam Mesija?! Ovakvu herezu svakako treba kazniti!
Ako je ipak tako kako tvrdi, nek dokaže. Neka i svoj grad „počasti“ čudom magičara, čarobnjaka, iluzionista. Neka ih impresionira kakvim čudotvornim ozdravljenjem ili egzorcizmom, neka slijepac progleda, oduzeti prohoda, neka tako odagna sumnju u svoje božansko porijeklo.
Ljudi žele senzaciju, što nikako nije Isusov „stil“ djelovanja. On nije ni Herod koji je svoje dvorjane natjerao da ga slušaju i da mu se pokoravaju. On nema zahtjeva, ne izdaje zapovijedi, ne naglašava svoj autoritet. Baš naprotiv! On ide ljudima dobre volje i otvorena srca, spremnima da Ga u nj prime. On ne ucjenjuje, ne zapovijeda, ne nalaže. Njegov je način drugačiji. Sloboda odluke i pravo biranja koji su nam dani – ovdje nas mogu odvući na stranputicu. Koliko je lakše kad nemaš izbora! Upravo sloboda (izbora) koja nam je dana vrhunski je test naše privrženosti i odanosti.
Odgovor koji nazočnima daje sin Josipov posve je iznenađujući. Drzak. Još ih više razjaruje, provocira, ljuti. Oni očekuju čudesa, a Isus zna da su takvi „efekti“ kratkoga vijeka, osobito na vlastitome ognjištu, u domovini. Kolike li smo velike ljude iz domovine odbacili, zaboravili, ismijali, izrugali, pustili da umru u bijedi, sami i napušteni?
Isus ih podsjeća na proroka Iliju koji je najveće čudo učinio u zemlji Sidonjana, a ne među Židovima. Ni prorok Elizej nije ozdravio gubavca Židova, nego gubavca poganina iz Sirije. Time im dokazuje da nemaju pravo prisvajati Njegovo ime za vlastitu promidžbu, jer On nije samo njihov. Nisu važne krvne, rodbinske, prijateljske i poznaničke veze. Nema „nepotizma“. On je Bog svih nas, a odabrani su odabrani po nekom drugom ključu. Isus nije vlasništvo Nazareta rezervirano samo za židovski narod. On je kralj svijeta, kralj svih nas koji u Njega vjerujemo, koji smo mu privrženi, koji ne važemo Njegove riječi i ne sumnjamo u Njegov identitet.
Nazarećani ga takvog ne prihvaćaju. Za njih je On svakako osobenjak koji je poprilično ogrezao u misticizmu. No, to bi mu još i oprostili da nije takav bogohulnik koji si prisvaja identitet samoga Spasitelja! On, bijedni sin običnoga tesara. Jest, elokventan je, lijepo zbori, gotovo hipnotizira svojim riječima. Zato je i posve jasno da ima mnogo sljedbenika, izgubljenih duša kojima treba nekakav vođa. No, mudre glave iz sinagoge ne daju se zavarati. On huli, profanira ono što je sveto, sablažnjava. Zato ga izbacuju iz grada, guraju do stijena i litica, spremni su ga najgore kazniti zato što se drznuo nazvati glavnim „protagonistom“ Izaijina Pisma. Ljuti su, guraju se, žele ga strmoglaviti u ponor, ali – On samo mirno prođe između njih i ode. Sličnu sam priču čuo od jednog lepoglavskog zatvorenika iz godine 1946. Njemu je, kao i ostalim zatvorenicima, rečeno da je stigao novi zatvorenik, zločinac kojega moraju dočekati postrojeni s obje strane „špalira“ kroz koji on ima proći. Naređeno im je da ga svom snagom udaraju kako bude prolazio, gađaju čime stignu, pljuju i vrijeđaju. Na to ih nije bilo teško nagovoriti, rulju je lako pobuniti, nahuškati, osobito na „zločinca“. Kad su već bili postrojeni s obje strane dugačkog reda, pred njih je izišao visoki, mršavi, mirni čovjek. Pogledao ih je i – blagoslovio, rukom napravivši znak križa. Nitko se nije pomaknuo. Nitko nije podigao glas, dobacio koju riječ, bacio kamen… U njemu su prepoznali razoružavajuću blagost Krista. Bio je to kardinal Stepinac.
I danas su mnogi mišljenja kako Mesija, ako i postoji, definitivno još nije sišao. Svijet je leglo zla i boli. Ako Spasitelj kani doći, svakako mu je vrijeme. Odnosno, svakako je već dobrano zakasnio. Nitko više ne može spasiti ovaj svijet. Ni Mesija ni Katolička crkva. Tako su mislili Nazarećani u sinagogi, tako mnogi misle i danas.
Naravno da bi bilo drugačije da se možemo osvjedočiti – vidom, sluhom i dodirom – da je Krist Spasitelj. I sami priželjkujemo čuda. Koliko smo puta, osobito u vrijeme rata u Hrvatskoj, zavapili poput psalmista: „Uništi moje neprijatelje, Gospodine!“ Učini čudo, dokaži da si tu i da si svemoćan. Ako možeš sve, zašto dopuštaš ovoliku nepravdu? Gdje si, Bože, kad pogibaju nevini, kad djeca umiru od gladi, kad poplava sirotinji uništi usjeve? Učini, Bože, čudo! Zaustavi rat, napravi branu nad rijekom, ugasi požare, natopi pustinje, isuši poplavljenu oranicu… Ljudski je sumnjati, ljudski je vapiti za pomoći, očekivati čudo – ali, zapamtimo, Bog djeluje i kad Ga ne vidimo. On je uz nas i kad ne vidimo Njegove stope u pijesku. Ni jedna nam vlas neće pasti s glave bez Njegova znanja. Slobodom (izbora) koju nam je darovao postali smo skloni iskušenjima, „vaganjima“, sumnjama… Pomozi nam, Bože, da Te osjećamo u svojoj blizini i kad pomislimo da smo sami na svijetu. Ne daj da se ikad zateknemo u pobješnjeloj masi željnoj linča pravednika. Sine tesarov, Nazarećanine, Učitelju, Spasitelju, mi vjerujemo da se s Tobom ispunilo Izaijino Pismo. Nismo od Tvoga roda, ali smo te potrebni. Slijepi smo, hromi, gubavi, siromašni i potlačeni – obrati nam se, ozdravi nas, oslobodi svih zemaljskih okova – da te možemo slijediti kamo god krenuo. Amen.
p. Anđelko Sesar