Božić (misa dana)
Iz 52, 7-10
Heb 1, 1-6
Iv 1, 1-18
Danas slavimo ovozemaljski rođendan Bogočovjeka Isusa Krista. Čekali smo Ga kao suha zemlja kišu, kao duga zima sunce – i dočekali! Naša je umorna barka, „sva izbijena, s ranama na boku“ (kako kaže pjesnik Cesarić), nakon mnogo stoljeća lutanja, napokon pronašla svoju luku, odahnula, opustila konopce, umirila vesla, spustila jedra i zahvalila zvijezdi koja joj je pokazala put.
U jaslicama, u krilu majke, leži maleno Djetešce. Dječjim, ali neobično prodornim pogledom kao da nas pita: vjeruješ li u moje božanstvo? Vjeruješ li da sam i zbog tebe došao na svijet? A mi, okupani svjetlošću plamtećega neba i poneseni slavljeničkom pjesmom svih anđeoskih korova, kličemo: Da, vjerujemo! Vjerujemo da si ti, maleno djetešce, pravi svemoćni Bog, jedini Bog, utjelovljena Riječ, Onaj koji govori kroz pjesmu psalmista: “Gospodin mi reče, Ti si sin moj, danas te rodih.” Ti si onaj za kojega govori prorok: “Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan, nazvan je imenom Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira (Iz 9, l-7). Ti si onaj nad kim se na Jordanu otvorilo Nebo i začuo Očev glas: “Ovo je Sin moj ljubljeni!” (Mt 3, 12). Ti si ona naviještena Riječ po kojoj je sve postalo i u kojoj se nastavlja život, ti si prapočelo, prabitak, srce, ishodište o kojemu tako nadahnuto piše evanđelist Ivan: ” U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa” (Iv l, 3)…
Da, mi vjerujemo u Tvoje božanstvo i zahvalnim srcem ispovijedamo da si Ti Otkupitelj čovjeka, Spasitelj naš, te se, zaneseni milinom božićnih darova, pridružujemo radosnoj pjesmi puka: “U jaslicama prostim rodio se Bog koji s neba siđe radi puka svog…“ Nebrojeno smo se puta osvjedočili da je Dijete u jaslama tajna života, smisao našega postojanja, odgovor na sva pitanja.
Svaka majka do kraja će života pamtiti rođenje svoga djeteta – duge bolničke hodnike, plač iz dječje sobe, male bijele smotuljke na kolicima – te prekrasne zavežljaje Božjega čuda. Silina nježnosti koju nose ta sjećanja navire i preplavljuje ljubavlju – a kakvu li tek nježnost mora izazvati rođenje Djeteta Božjega, Božjeg sina? Zar će te male mekane ručice, uvijek spremne sklopiti se poput latica na molitvu, jednoga dana biti probodene čavlima? O, da taj čas nikada ne dođe! Da nikada ne osvane Veliki petak! Da nakon pashe s učenicima svi zajedno otpočinu, a onda sutradan opet krenu u ribarenje ljudi i vrate se s dobrim ulovom… I tako svakodnevno, dok svi ne budemo zapleteni u zlatne mreže koje su nas spasile iz dubina beznađa…
Koliko li je samo skrbi i brige oko djeteta! To dobro zna svaka majka. Toliko neprospavanih noći, toliko ranih buđenja, nesanice od brige – je li mu pala temperatura, je li bol prestala, je li sito, je li mu hladno, je li sretno…? I tako iz dana u dan – do kraja života. Kad čovjek dobije djecu, njegov život kao da više nije njegov, kao da od tada pripada njima. A ona su blagoslov Božji – ona su i sunce i kiša, dan i noć, naša mudrost i naša mladost, naša sreća i naša tuga, naše veselje, naš smisao… A onda naleti neki bezobzirnik u brzom i skupom automobilu, ne mareći ili, od silnih promila, ne primjećujući zebru na cesti – i sruši naš svijet, dugo i strpljivo građen od mozaika ljubavi! Sve nestane u trenu! Kako preživjeti takvu bol? Kako li je Mariji moralo biti budući da je znala što će se dogoditi i kako će mučno skončati svoj život njezin ljubljeni jedinac? Je li radost zbog Njegova rođenja barem nakratko odagnala te misli i zasjenila neizbježne događaje iz Pisma? Je li se Marija ikada mogla opustiti i predati uživanju u djetinjstvu svoga djeteta ili je u kutku njezina srca uvijek čučala ozbiljnost? Je li, osluškujući tapkanje Njegovih sitnih koračića po kući, mislila na Njegove probodene noge pribijene na križ? Kako li joj je strašno moralo biti! Kako je morala biti prisebna u toj emotivnoj zbrci!
U betlehemskoj štalici one je noći rođen Onaj u kojemu “prebiva sva punina božanstva“ (Kol 2, 9), „po kojemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji” (Kol 1, 16). Sve što na zemlji postoji, živi, raste, cvjeta, diše… – u Njemu je otkupljeno. On je dobri Gospodar svih naroda, vjera i rasa, čuvar svih kultura i civilizacija, svjetlo svake spoznaje, ključ otkrića svake (dobronamjerne) znanosti. On je utjelovljena Božja mudrost koja prosvjetljuje i nadahnjuje sve one koji u Nj vjeruju i u Njega se uzdaju. On je naša inspiracija i motivacija, naša pokretačka i stvaralačka snaga, naša prava sloboda. Naposljetku, On je naš život, On je Emanuel, Bog s nama, među nama i u nama, Riječ koja u nama traži svoje prebivalište.
Noćas je u jasle položen “ključ sve povijesti svijeta” (Hettinger) jer današnji je datum najvažniji dan u povijesti čovječanstva. Betlehemsko je Dijete “Alfa i Omega, početak i svršetak, koji jest, koji bijaše i koji će doći, Svemogući (Otk 1, 8) … od čije punine svi mi primismo” (Iv 1, 14-16) .
Neka stoga, posebno u ove božićne dane, k betlehemskim jaslicama – ozareni, svečani i izmireni – pristupe svi nemirni, nevoljni i nevoljeni. Naći će smirenje u pogledu na Krista Emanuela, Boga i Spasitelja. Pridružimo se nebeskim zborovima na zelenim poljanama vječnosti u pjesmi “Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima Njegovim!”
Svjetlo s visine prodrlo je u dubinu naše tame. Radost odozgo spustila se u dolinu naših suza, nada je zaliječila naša ranjena srca, mir i dobrota prekrili su ruševine našega nemira. Milosrdni Osloboditelj strgnuo je naše okove, svemogući Spasitelj ušutkao je smrtonosno oružje, a čovjekoljublje Božje izbrisalo je svako zlo. Glazba s Neba doprla je do naših gluhih srdaca, a nebeski plamen vratio nam je izgubljeni vid. Dok smo spavali, misleći na svakodnevne brige, sanjajući slobodu – na svijet je došao Spasitelj. Amen.
p. Anđelko Sesar