2 Sam 7, 1-8. 8b-12. 14.a. 16
Rim 16, 25-27
Lk 1, 26-38
Došašće se primiče Božiću. Skreće s puta koji vodi prema Posljednjem danu i svraća u betlehemsku štalicu, sveto mjesto Spasiteljeva rođenja. Još nije vrijeme za ponovni Gospodinov dolazak, još se jednom odgađa Sud pred Božjim licem, još nam je jednom dana prilika da toga budemo svjesni, da se obratimo i vratimo u poslušno Gospodnje stado.
Ivan Krstitelj izvršio je svoju dužnost. Sad nam Marija pokazuje put. Ona je više od navjestiteljice ili prethodnice, ona je majka Gospodinova! Kao što je Abraham bio spreman žrtvovati svoga dugo željenoga jedinorođenca Izaka, tako je i sam Bog Otac spreman među ljude poslati vlastitoga sina, znajući kakav će biti Njegov kraj, da bismo po Njemu svi prispjeli pred vrata Kraljevstva Božjega i pokucali bez srama.
Svako dijete treba majku. Ona je njegov život – hrana, toplina, utočište, zaklon. Majčino naručje mirisni su jastuci, njezina su prsa topla i meka, utažuju glad i žeđ, šapću riječi utjehe, pjevaju uspavanku… Majka otvara vrata života. Ona svijetu donosi nadu jer sama živi u nadi. Pogledajmo je u cijelom svjetlu evanđelja!
Evanđelist Luka opisuje Mariju, od Boga odabranu, da bude majkom Sinu Božjemu koji će se kroz nju utjeloviti i roditi kao Sin čovječji. Tko je ta djevojka, zašto je baš ona odabrana, kakve su njezine kreposti, otkad je baš ona dio Božjega plana? Je li se rodila i odrastala da bi postala Kristovom majkom? Je li zato oduvijek bila u posebnoj milosti, čuvana od svega, skrivana od zla i iskušenja? Kao dio Božjega nauma, bezgrešno je začeta, čista poput rose, posve otvorena srca za onaj dan kad joj se Gospodin obraća preko svoga glasnika.
Anđeo, dakle, pristupa Mariji i obraća joj se riječima: „Zdravo, milosti puna!“ Očekivali bismo da kaže ime Pozdravljene, ali on to ne čini, nego izgovara njezinu bit. Marija je ispunjena Božjom milošću, ona je prepuna Njegova blagoslova, u njezinoj će utrobi rasti dijete koje će biti Kralj i Spasitelj svega svijeta! O, kakav li je to dar! Blažena utroba koja te nosila! Blažene prsi koje su te dojile! Po Mariji upoznajemo što znači zajedništvo s Bogom od prvog časa začeća, što je potpuno povjerenje i prepuštanje ruci Nevidljivoga čija su ljubav i milosrđe toliko nepoznati i toliko potrebni ovome svijetu. Premda se u početku prestrašila, mudrost srca hrabri je i nadahnjuje povjerenjem. Gospodin je s njom. Upravo je ona odabrana za najveću i najbolniju ulogu u Njegovim planovima. Po njoj bit zajedništva postaje čin zajedništva. Do sada joj je bio uskraćen pogled u dubinu i srž njezina postojanja, ali sada, kad joj je otkrivena ta veličanstvena uloga i nevjerojatna tajna, ostaje bez daha, zbunjena i začuđena, bez riječi. Ipak, Marija spremno odvraća: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ Potpuno se predaje Božjoj volji, puna je povjerenja, ne postavlja pitanja, tek osjeća da se upravo po njoj ima dogoditi nešto nestvarno, jedinstveno, neponovljivo.
No, sada se ova mistična dubina suočava s banalnim i otrežnjavajućim trenutkom prave muževnosti i prave ženstvenosti, te biološke strane nastanka života. Kako će to ona roditi sina ako ne poznaje muža? Anđeo joj odgovara da će je osjeniti sila Svevišnjega, i da će na nju sići Duh Sveti. Tako je i bilo. Marija je začela dijete, a Duh Sveti nadahnuo ju je toliko da je s radošću prihvatila svoju zadaću. Bogu je sve moguće, pa je tako doznala da je i njezina rođakinja Elizabeta, nerotkinja i u već poodmakloj dobi, trudna već šest mjeseci. Kasnije ćemo doznati da će joj Marija pohrliti u posjet, odakle i dirljiv prizor susreta dviju trudnih rođakinja, dotaknutih Božjim stvaralačkim prstom, s neobičnim dječacima u utrobi – Elizabeta će roditi Ivana Krstitelja, najvećega od žene rođenoga, koji će dugo i neumorno naviještati dolazak Mesije, Marijinog sina, Krista, Spasitelja i Otkupitelja cijeloga svijeta, poslanoga od Boga na otpuštenje grijeha cijeloga čovječanstva. Nadjenut će mu ime Isus, kako je volja Gospodnja, i On neće biti tek sin Davidov, nego sin samoga Boga, sin Svevišnjega! Ljubav prema ljudskome rodu obojicu će rođaka stajati života, ali u ovo vrijeme došašća prisjetimo se njihovih početaka i neumornog misionarenja „dolinom suza“.
Kako se uzorno Marija ponaša u svom Došašću! Njoj nije dana ponuda, ona ne treba dati svoj pristanak, ona je unaprijed određena da ponese ulogu majke Sina Božjega. Njoj je samo naviješteno što će se dogoditi. To je tako i tako mora biti, jer upravo tako stoji u Pismu. Ipak, kao blagoslovljena topla ljetna kiša zvuči njezin pristanak kojim se stavlja na raspolaganje za oruđe u rukama Gospodnjim. Ona dopušta da se po njoj, kroz nju – pa i u njoj – ostvaruju veličanstvene Božje namjere. Njezina je riječ radosno i zahvalno odobravanje Bogu da čini ono što je Njegova volja. Marija oklijeva samo tako dugo dok ne uvidi kako je upravo ona neizostavni dio Božje volje neizmjernog milosrđa upravljenog na spasenje ljudskoga roda. Nakon toga uopće ne razmišlja o tome koliko će joj boli, žrtve, poteškoća i nerazumijevanja donijeti neizbježni nemili događaji odavno zapisani u Pismu.
Gabrijelovo je navještenje Mariji neiscrpna tema mnogim umjetnicima. Neka i nama bude nadahnuće i primjer bezrezervnog prihvaćanja svakog Božjeg plana. Njegova je dobrota neizmjerna, pa sve što učini – učinit će iz silne ljubavi prema nama. Ne postavljajmo suvišna pitanja, ne nastojimo protumačiti Njegova djela, jer „čudni su putovi Gospodnji“. Vjerujmo mu poput kralja Davida koji se spominje u današnjem čitanju Druge knjige o Samuelu. Gospodin je naš skrbnik, On nam pribavlja mir, čuva nas od neprijatelja, podiže naš dom. Po Njemu nam dolazi svako dobro, on blagoslivlja naše potomke, a nama daje vječni počinak kod naših otaca. Njegova je ljubav poput Davidova dvora od cedrovine, čvrsta i ugodna. Neka i naše djelovanje bude upravljeno Njegovom milosrdnom rukom, budimo i mi oruđe kojim će ostvarivati svoje planove za opće dobro i na spasenje svijeta. Predajmo mu se i vjerujmo mu poput Marije koja ni trena nije oklijevala pri davanju pristanka nesebičnoj ideji Božjeg čovjekoljublja. Amen.
p. Anđelko Sesar