Iz 7, 10-14
Rim 1, 1-7
Mt 1, 18-24
Prorok Izaija živio je otprilike 700 godina prije Krista, premda bismo iz njegovih čitanja, osobito današnjega u kojemu najavljuje skorašnji znak rođenja Spasitelja („Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“), mogli pomisliti da je djelovao neposredno pred rođenje Isusovo. To je još jedan dokaz kako je vrijeme relativna kategorija i kako je to „neposredno djelovanje pred dolazak Kristov“ zapravo cijela vječnost. Možda upravo zato uvijek iznova pomišljamo kako još ima vremena za obraćenje, budući da se apokaliptični znakovi odavno vide, a Gospodnja se „naplata“ još nije izvršila. Vrijeme nekome leti, drugome pak nikako da prođu spori „sati sumnje i bola“, kako kaže pjesnik Cesarić. Nesretnima vrijeme prolazi sporo, pa tuga polako i bolno ruje njihova ionako ranjena srca, dok sretni, zabrinuti zbog neuhvatljive prolaznosti, mole: „O, vrijeme, stani načas, nek malo dulje traje let tvoj nesnosan, da užijemo sve do kraja što nam daje najljepši naš dan!“ (Alphonse de Lamartine, Jezero). Nekad je vrijeme uistinu teklo sporije. Naime, od Homera do Vergilija prošlo je tisuću godina, a njihovi se stilovi pisanja nimalo ne razlikuju (isti likovi, isti heksametri, mitologija kao omiljena tema za nacionalne spjevove), dok se danas, u samo desetak godina, štošta promijenilo. Mobiteli i internet nekad su bili u domeni znanstvene fantastike, a danas su banalnost. A što nas tek čeka? Vrijeme uistinu kao da se „zgusnulo“, jedva držimo korak s njime, a konci nam polako izmiču iz ruku.
Braneći se od nasrtljivaca i provokatora svojih vremena, kojima je kao glasnik Gospodnji vjerojatno stalno bio izložen, baš kao i ostali proroci svih vremena, Izaija odbija Ahazova iskušavanja, ne nasjeda na njegova izazivanja, tek najavljuje, kao usput, najgrandiozniju vijest svih vremena koje se, u ovo adventsko vrijeme, osobito sjećamo: „Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel, S nama Bog!“
Ta vijest, koja je morala odjeknuti kao jeka u kanjonu Istine, mnogima je vratila nadu, okrijepila ih radošću iščekivanja, a mnoge je osupnula, čak i prestrašila, jer oduvijek je bilo i bit će raznih Heroda…
Adventsko je vrijeme. U posljednji tren pišemo čestitke i pisma (još uvijek ima onih koji vole miris tradicije kao miris smole na božićnim borovima, pa ne šalju SMS-ove, e-mailove, instant-poruke koje su, istina, bez srca, ali su zato „ekonomične“). Dakle, u ovo „vrijeme pisama“, zadržavamo misli na jednom jedinom univerzalnome pismu, Svetom pismu, pismu nade i ohrabrenja, koje nas danas na osobit način nekako čini svečanima. U njemu se baš danas, na početku svoje slavne poslanice upućene Rimljanima, sveti Pavao, najmudrija glava među Kristovim nasljedovateljima, iznimno strastvena u svojoj obraćeničkoj ljubavi i raskajanosti, javno deklarira kao sluga Isusa Krista. Tekst podsjeća na svaki važni pravni dokument koji traži da se čovjek koji donosi svaku važnu odluku javno očituje kao osoba koja je apsolutno svjesna svih svojih čina. Tako se (vrlo slično) javno očitovao i opat Držiha na početku teksta Baščanske ploče (1100. g.), darovnice koja je najpoznatiji pisani spomenik našega srednjovjekovlja (parafraza: Ja, opat Držiha, pisah ovo o ledini koju kralj Zvonimir darovaše samostanu Svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške…). Dakle, svako javno očitovanje, osobito ovako bitno, traži od čovjeka da se deklarira, odredi, definira. Tako se, iznimno svečano i jednostavnom dubinom najfinije filozofije, očituje sveti Pavao. Određuje se kao sluga Božji, pozvan od samoga Neba da bude apostol i pronosi svijetom Radosnu vijest, odavna najavljivanu po prorocima (pa i Izaiji), o Sinu Božjemu, tijelom potomku Davidovu, a Duhom Svetim pomazanom i odabranome od samog Neba, po kojemu je primio milost i mir koje sada kreće nuditi i svima ostalima, u Rimu i mnogo dalje.
To su samo uvodne Pavlove riječi, odabrane za jedno od današnjih čitanja. Crkva smatra da je cijela poslanica pismo koje sadrži Radosnu božićnu vijest. U prvom i u drugom poglavlju ove poslanice Pavao već govori o izgubljenosti svijeta bez Isusa Krista, ali uskoro vraća nadu u rečenici: „Ali gdje grijeh postade većim, tu se milost izli u preizobilju“ (Rim 5, 20). Vjerujmo i mi u to. Podmazuje se kotač koji najviše škripi.
Poslanica Rimljanima uistinu je pismo došašća, i to ne samo onog prvog predkršćanskog došašća, prije rođenja Kristova, nego i onog drugoga, kojega smo i mi dio jer čovječanstvo tek iščekuje ono finalno došašće u kojemu se očekuje ponovni silazak Gospodinov. 8. poglavlje najavljuje da cjelokupno stvorenje ustrajno iščekuje objavljenje sinova Božjih (Rim 8, 19), dan ponovnog dolaska Gospodnjega koji pripravno trebamo čekati radujući se spasenju uz riječi: „Maranatha; dođi, Gospodine Isuse!“
Današnje evanđelje ispunjeno je Izaijino proroštvo. Ono je i ispunjeno obećanje dano Josipu jer na svijet donosi prorečenoga Emanuela, začetoga po Duhu Svetomu i rođenoga od Marije. U ovoj se Radosnoj vijesti prvi put eksplicitno spominje Marija, kći Joakima i Ane, odabrana od Boga za majku Sina Pomazanika, poslanoga na zemlju da bude spasitelj svega svijeta. Ovim evanđeljem neposredno se naviješta nova povijest: Marija će roditi sina, Isusa, kralja svijeta. Odabran za zemaljskoga oca djeteta koje će svijetu donijeti milost i umiren riječima anđela Gospodnjega koji mu je potvrdio da je Marijina uloga sveta i da on treba, prema Božjoj želji, uzeti je za ženu i štiti svoju obitelj od nedaća ovoga svijeta, Josip prihvaća svoju ulogu. Toga trena počinje povijest, a obitelj se potvrđuje kao mala zajednica koja je stup društva (a ova je Sveta obitelj i stup povijesti, uporište svake nade, kamen temeljac svake male skladne zajednice). Tako je dijete Isus, sin Neba, dobio svoju zemaljsku obitelj, u dobru i zlu. Dobio je svoje zemaljske korijene neotkidive od crvene galilejske zemlje, jer je težnja svakoga čovjeka da nekamo (ipak) pripada, da neku kuću naziva svojim domom, a neku zemlju svojom domovinom. Tako je odlučeno da mali kralj svijeta, koji svoju zemaljsku majku već budi javljanjem u trudovima, bude rođen pod zvijezdama iznad Betlehema, u zemlji judejskoj, djetinjstvo provede u Nazaretu, a mladost po prašnjavim putovima Galileje, Judeje, Samarije, te da ga raspnemo u Jeruzalemu da bismo ga ponovno čekali svakoga adventa, radosno i pokajnički – sve do onoga definitivnoga u kojemu će, svečan, odjeven u bijele haljine i okupan zlatnim zrakama svjetla, sići stepenicama od oblaka i doći po nas. Amen.
p. Anđelko Sesar