2 Ljet 36, 14-16. 19-23
Ef 2, 4-10
Iv 3, 14-21
Mi smo ljudi napravljeni od neke čudne gline, a život nas je s godinama modelirao kako je želio. Čije su nas ruke mijesile i oblikovale, u čijim smo se rukama pretvarali u vrčeve žive vode, a čijim smo prstima samo gnječeni i deformirani? Poznato je: u rukama svoga Gospodina pretvaramo se u sjajne keramičke posude, u zdjele pune ljubavi, u čaše života. Ako smo pak skloniji onoj drugoj, mračnoj strani, nikada nećemo služiti ni čovjeku ni čovječanstvu; naš će nas zli gospodar modelirati kako on bude htio, poigravajući se s nama i našim mogućnostima. Ostat ćemo jalovo blato iz kojega nikada ništa neće nastati.
Današnje čitanje Druge knjige Ljetopisa dokazuje da je čovjek od pradavnih vremena bio sklon samovolji. Takav je bio i Odabrani narod. Pismo kaže da su čak i svećenički glavari, a kamoli ne narod, „gomilali nevjeru na nevjeru“, čineći zlo, oskrnavljujući Dom Gospodnji u Jeruzalemu i slaveći bogove poganskih naroda. Pa ipak, Gospodin nije digao ruke od njih, slao im je proroke u nadi da će se ljudi obratiti. Međutim, uzalud. Proroke su izrugivali, prezirali i protjerivali – sve dok Gospodinu nije dozlogrdilo. Dopustio je da babilonski kralj Nabukodonozor uništi njihov dom, razori Salomonov hram, a Židove pobije ili porobi, te da njemu i njegovim potomcima služe dok se ne pokaju i „ne oduže svojim subotama“. Tek po mudrosti i milosti perzijskog kralja Kira, zahvalnog Gospodinu za sva zemaljska kraljevstva koja je dobio, Židovi se vraćaju u Jeuzalem da mu pomognu obnoviti Dom Jahvin.
Ljudska je, dakle, nezahvalnost velika, ali Otac naš ne gubi nadu u naše obraćenje. Po mudrim nas glavama poslanima u Njegovo ime nastoji prosvijetliti, ali čovjek je sebični ignorant, sklon poruzi i lijenosti, ne misli na sutrašnjicu i na spas duše, uvjeren kako je smrt daleko od njega. Međutim, ovaj je život kratak kao dah, i nema mnogo vremena za odgađanje misli na onostranost. Sveti Pavao u današnjoj poslanici Efežanima jamči da nas Bog, prebogat milosrđem, nikada neće napustiti budemo li vjerni Njegovu Sinu kojega je poslao radi nas. U današnjemu evanđelju to se iznova potvrđuje u riječima: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje – ne propadne, nego da ima život vječni“ (3,14). Koliko nam uvjeravanja treba, koliko upozorenja, koliko primjera iz prošlosti da shvatimo da smo pred Njegovom moći krhki i neznatni kao list na vjetru, lomljivi kao slamčica, maleni kao crvi? Isto tako, koliko nam puta Otac treba reći u evanđeljima i poslanicama da nas ljubi beskrajnom ljubavlju, ali da i mi moramo nešto dati zauzvrat ili barem biti otvoreni i skloni prihvatiti darovano – a ne se izrugivati i podsmjehivati tome daru?
„Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ Je li moguće da smo skloniji onoj tamnoj strani? Je li moguće da po prirodi više naginjemo zlu? Zar nas nepravda i bijeda više privlače? Što je tako magično u nesreći i zašto smo skloniji crnim vijestima? Koliko na svijetu ima tabloida, žutoga tiska koji izrazito „voli“ nesreće, tragedije, suicide, rastave, svađe, konflikte? Ima ih nebrojeno puta više nego časopisa koji slave ljepotu, život, veličanstvenost prirode, a za središnje teme odabiru ljude koji poštuju Božje zakone, koji se oduševljavaju čarobnim metamorfozama prirode, koji se bave tajnama svemira, magičnošću svijeta, ljepotom koja nas okružuje? Jesmo li i mi takvi? Čitamo li prvo crnu kroniku, a tek onda feljton o neobičnom životu nekog zanimljivog svaštara koji je zavirio u svaki kutak svijeta i života, te ubrao najslađe prve plodove (ali ne one strogo zabranjene) s drveta znanja? Kako je moguće tako živjeti i biti sretan? U čemu je onda naša sreća, iz čega izvire? Iz zadovoljstva što je neka slavna glumica doživjela slom živaca ili iz otkrića da struktura pahulja odgovara svim geometrijskim zakonima, te da je puževa kućica u savršenom zlatnom rezu?
Moramo se odlučiti za svjetlo! Kad smo željni slobode, širine, zraka, dodira s Gospodinom i životom – ne zavlačimo se u trgovačke centre pod zemljom, osvijetljene neonskim svjetlom koje nas guši, nego širimo ruke na livadi, ležimo na travi, među poljskim cvijećem, gledajući u visoko plavetnilo, hraneći dušu pamučnim oblacima i zavjesom od sunčevih zraka, koja spaja nebo i zemlju…
„Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.“
Jednog zimskog dana 1911. neki je čovjek stajao u jednoj od glavnih ulica u Londonu, nudeći prolaznicima novčanice od pet funti u zamjenu za samo jedan peni. Gotovo nitko od prolaznika nije prihvatio tu nerazumnu trampu, uvjereni u smicalicu, prijevaru, ludost (danas bi možda pomislili na skrivenu kameru). Čovjek je bio glumac koji se sa svojim direktorom okladio da novčanice na londonskoj ulici neće nitko kupiti jer su ljudi skloni skepsi, po prirodi su sumnjičavi, u svemu traže zamku i „pušu na hladno“.Glumac je dobio okladu – nitko nije objeručke prihvatio njegovu ponudu pomislivši kako život nosi i lijepa iznenađenja.
Kad se radi o našoj kršćanskoj vjeri, svi smo slični tim londonskim građanima. Bog nam nudi mir, spasenje, nagradu, ali mi kao da mu ne vjerujemo. On tvrdi da je Njegova milost jača od svakoga našeg učinjenog zla, nikoga nije predodredio na vječnu propast, a Njegova je ljubav prema svijetu neopoziva.
Dakako, čovjek ne treba stalno živjeti u strahu od Božjeg suda, jer Bog ne želi čovjeka osuditi. Čovjek sam sebe osuđuje kad se u svojoj nevjeri izolira, isključi iz zajedništva s Bogom, okrene mu leđa. I kad se u Starom zavjetu katastrofe prikazuju kao Božja kazna ili osveta, tim se događajima samo želi čovjeka potaknuti na razmišljanje i obraćenje.
Čvrsta vjera u milosrdnoga Boga i Njegov zagrljaj, te slijeđenje Božjega Sina Isusa Krista jamstvo su vječnoga života. Za vjeru koja ljubi vrijede riječi iz Prve poslanice svetoga Ivana: „U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostavlja kaznu. A tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ (Iv 4, 18-19)
Ne činimo zla nego se bez srama okrenimo k svjetlu, Bogu, našem suncu pravde. Ne okrećimo mu leđa jer ćemo tada vidjeti samo svoju sjenu, utvaru koja bez Njega nema ni boju. Amen.
p. Anđelko Sesar