Dn 7, 13-14
Otk 1, 5-8
Iv 18, 33b-37
Još je prorok Danijel u svojim noćnim viđenjima ugledao sliku Sina Čovječjega kako dolazi s oblacima nebeskim. Takvu ćemo sliku svi ugledati u Onaj Dan, baš kao što ju je ugledao i sveti Ivan apostol i zapisao u Knjizi Otkrivenja, posljednjoj u Svetome pismu.
Današnjom nedjeljom i svetkovinom Krista Kralja završava se crkvena godina. Crkva nije tek petrefakt iz apostolskih vremena, ona je živi organizam, tajanstveno tijelo Kristovo, neizbježno podvrgnuto zakonu gibanja i razvijanja, mijena i osuvremenjivanja. Ona se razvija i raste u prostoru i vremenu, što se zapaža i u liturgijskom kalendaru. Stoga su i u naše doba uvedeni neki novi blagdani, a dokinuti neki stari. Današnju je svetkovinu, na zadnju nedjelju crkvene godine, 1925. godine ustanovio papa Pio XI., zabrinut zbog velike moći boljševizma i nadolazećeg nacizma. Priznavanje Isusa Krista jedinim gospodarom neba i zemlje trebao je biti lijek protiv apsolutiziranja ideologije koja je bila opsjednuta kultom ličnosti. Čovjek se ne može podvrgavati drugome čovjeku, niti jedan čovjek može gospodariti drugim čovjekom. Gospodar je jedan i jedini, vlasnik svih života, stvoritelj i baštinik svega postojećeg, vladar svega što diše. On je jedini gospodar naših života, iz Njegovog smo daha stvoreni, Njegovo je kraljevstvo naša jedina domovina. On je „Alfa i Omega, Onaj koji bijaše, koji jest i koji dolazi, Svevladar.“ Samo je Njegova vlast vječna, a kraljevstvo neprolazno jer nije od ovoga svijeta.
Tužno smo smiješni i tugaljivo bespomoćni u svojoj borbi da se sami održimo na uzburkanome moru, jer bez Njegove smo pomoći tek krhke grančice u oceanu, osuđene na put kojim nas ponesu valovi, sretni ako se ne razbijemo o prve hridi, tješeni samo morskom pjenom koja olakšava preživljavanje. Uzalud gradimo zemaljska kraljevstva jer ona će se kad-tad srušiti kao kule od pijeska – bez Njegove pomoći. Kolike li su velike civilizacije netragom nestale! Kolika li su kraljevstva ucrtana tek u povijesnim atlasima! Gdje li su sad Perzija, Mezopotamija, Egipat? Gdje je slavna Fenicija, Kartaga? Ni Aleksandar Makedonski, ni perzijski car Darije Veliki, ni Ramzes Drugi nisu mogli spasiti svoja kraljevstva od propasti jer samo je jedno kraljevstvo vječno, a samo jedan kralj besmrtan, vječiti pobjednik. Kad Poncije Pilat pita Isusa: „Ti li si židovski kralj?“, On odgovara: „Ti kaza. Ali kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan… Ja sam se rodio i došao na ovaj svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“
Legenda o sv. Martinu govori kako se tomu svecu sam đavao ponudio da mu bude uporište i potpora u svemu. Ukazao mu se kao kralj u svemu svome sjaju, zahvalivši mu za dosadašnju vjernost. „I ti ćeš se uvjeriti da sam i ja tebi vjeran. Od sada ćeš uvijek osjećati moju blizinu. Pouzdano se možeš na mene osloniti.“, nastavio je. Svetac ga upita: “Tko si ti?“ „Ja sam Isus Krist“, odgovori đavao. „Gdje su tvoje rane?“, upita sv. Martin. „Ja dolazim iz nebeske slave“, odgovori đavao, „tamo nema rana.“ Na to mu Martin odgovori: „Ja ne želim vidjeti Krista koji nema rana. Na Krista koji ne nosi znakove križa ja se ne mogu osloniti.“
„Krist pobjeđuje, Krist zapovijeda, Krist vlada“, tako Crkva pjeva na današnju svetkovinu Krista Kralja. Znamo da se i vrag koristi citatima iz Svetoga pisma da bi ostvario svoje ciljeve, i zaodijeva janjećom kožom da bi se uvukao u srca naivnih. Treba biti mudar i zazivati Duha Svetoga da nam uvijek bude na pomoći prepoznati opasnost i ne pokloniti se krivome kralju. Mnogo je lažnih idola i kumira, mnogo prerušenih iskušenja, mnogo zamki. Neka nas Duh usmjeri pravim putem koji vodi samo jednome mjestu, u jedno kraljevstvo, jednome, jedinome, istinskome kralju – kralju svega svijeta, Kristu. Ne klanjajmo se drugim prorocima ni svećenicima, još manje svjetovnim vladarima i vojskovođama sjajnih štitova. Ne klanjajmo se ovozemaljskim idolima jer je svako idolopoklonstvo poput zlatnoga teleta – izmišljotina koja ne može nahraniti gladne duše, niti može ispuniti prazna srca. Jedan je kralj, On uspostavlja svaku zemaljsku hijerarhiju, On šalje svoje svjetovne izaslanike i odabire pomazanike! Molimo Ga da nam ih pomogne prepoznati i slijediti na slavu zajedničkoga Oca. Krist Kralj svojom nas je krvlju otkupio, neka je blagoslovljen jer dolazi u ime Gospodnje! Sišao je da bi svjedočio za istinu, znajući da će zbog nje biti prezren i odbačen, jer ljudi praštaju sve osim iskrenosti.
Neka današnja propovijed ne bude tumačenje riječi iz Svetoga pisma, nego zahvalni psalam posvećen Onomu koji nas je vlastitim životom otkupio, hrabrio nas pri prvim bojažljivim koracima, sokolio pri svakom izlasku na otvoreno more, nosio kad bismo poklekli i posustali, podizao kad bismo pali… Hvala Onomu koji nas je naučio da snaga nije u maču, a moć u žezlu. Hvala Mu jer nas je poučio da blagost odbija zlo djelotvornije od svakoga štita. Hvala Mu jer nas je naučio da u svježini sitnica srce nalazi svoje jutro i krijepi se. Hvala Mu što nam je ostavio svjedočanstva i upute, i što nam svaki dan dokazuje svoju prisutnost pri svakome novom buđenju… On je uvijek tu – u suncu i rosi, u lišću i travi, u krošnji i valu… On, kralj svega svijeta, ne ustručava se prignuti da nam pruži ruku spasa, da nam opere izranjavane noge, da nas ponese do cilja do kojega sami nemamo snage dotrčati kao iznemogli maratonci u duelu sa životom…
On je kralj u kraljevstvu od oblaka i latica, Njegovo je prijestolje od sunčevih zraka, a haljine su mu tkane od pahulja. Dočekuje nas zaogrnut jutarnjom rosom i ozaren popodnevnim maestralom. On je naš Učitelj i prijatelj, brat i susjed, pastir i vinogradar. On je kralj svega svijeta, i neka kliče zemlja: aleluja! Amen.
p. Anđelko Sesar