Izr 31, 10-13. 19-20. 30-31
1 Sol 5, 1-6
Mt 25, 14-30
Crkvena godina primiče se svome kraju. Danas je pretposljednja nedjelja ove godine. U liturgiji odzvanjaju ozbiljni, konačni tonovi nastavljajući se na čitanja prethodne nedjelje. Riječ je o posljednjim stvarima, o Isusovu dolasku i svršetku svijeta, o čemu Isus priča na poticaj svojih učenika. I dalje im u prispodobama oslikava duhovne stvarnosti koje se samo tako, simbolički, analogijom mogu donekle približiti ograničenom ljudskom duhu.
Očito je čovjek koji polazi na put sam Isus Krist, a sluge, kojima ostavlja svoj imetak, Njegovi su učenici; ne samo apostoli, nego svi kršćani. Da bi učenici razumjeli ono što im želi reći, Isus se služi slikama iz života.
U današnjem Drugom čitanju sveti Pavao ukazuje na „Dan Gospodnji“, na dan kad će Isus Krist ponovo doći i privesti vrijeme kraju. I sam Isus Krist u evanđelju najavljuje da će od svakoga čovjeka tražiti račun, kako je živio i proživio svoj život, što je koji učinio sa svojim talentom, to jest obdarenošću i sposobnostima. Time nas Isus ne želi nečim prisiliti, nego ohrabriti, da upoznamo svoje sposobnosti i mogućnosti te da ih iskoristimo.
Talenti su rimski novci koji su korišteni u židovskom društvu tog vremena. Svaki je sluga dobio određen iznos s obzirom na svoje sposobnosti. Može slobodno njime raspolagati ne zaboravljajući da mu je imetak darovan i da je u službi gospodara. Prema tome, dužnost mu je u gospodarevoj odsutnosti korisno upotrijebiti darovano tako da poveća njegov imetak kad se on vrati.
Imetak o kojemu Isus govori Njegova je baština, Kraljevstvo Božje koje je donio na zemlju da bismo ga izgrađivali. Svatko od nas ostvaruje ga u svom srcu; ono je nevidljivo, ali se prepoznaje po svjetlosti koju isijava, po dobru koje se u njegovu okrilju rađa, po ljubavi od koje se u njemu živi. Ono privlači ljude i izgoni zlo. Ono raste, natopljeno Božjom milošću, poput velikog stabla iz malenog sjemena. Božje je kraljevstvo beskonačno i vječno, ono u sebi nosi tendenciju širenja. I zato Isus kaže da će se onom koji ima još dati, da ima u izobilju, a od onoga koji nema, oduzet će se i ono što ima, odnosno, od onoga koji je baštinu Božju zakopao, koji nije upotrijebio primljene darove, oduzet će se darovi. A kršćani su primili toliko da ne mogu imati nikakvo opravdanje za svoju lijenost, nevjernost, zloću. Primili su sakramente, euharistiju, molitvu, darove Duha Svetoga na krizmi. No, što se u zadnje vrijeme događa? Upravo nakon primanja sakramenta svete potvrde, pečata koji bi trebao biti znak njihove kršćanske zrelosti i poslanja u svijet radi svjedočenja Radosne vijesti, mladi se krizmanici u velikom broju opraštaju s Crkvom i prepuštaju poganskom životu. Oni zakopavaju svoje talente, ne zbog straha nego zbog nevjere.
No, u tome ne smijemo vidjeti samo njihovu krivnju. Odgovorni smo i mi stariji, roditelji i vjeroučitelji. Umjesto da steknu vjeru i budu uvedeni u duhovni život, sva vjerska pouka svela se na informacije upućene njihovu razumu. A informacija im je u današnjem svijetu puna glava; ne znaju što činiti s njima. Upravo je to naša zadaća: svojom poukom i primjerom pokazati im kako izabrati ono što je Božje, kako razlučiti vrijedno od nevrijednog, dobro od zla.
Kraljevstva Božjega bit će u svijetu onoliko koliko ga je u nama, širit će se ako ga mi budemo širili. Jedino njime moći ćemo privući ljude, tako i mlade. Ako ih ne privlačimo, trebamo se pitati: spavamo li mi kao i ostali? I probudimo se dok ne bude kasno jer «Dan Gospodnji dolazi kao kradljivac u noći». Bdijmo i trijezni budimo! Amen.
p. Anđelko Sesar