Mal 3, 19-20a
2 Sol 3, 7-12
Lk 21, 5-19
Pretposljednja nedjelja u crkvenoj godini donosi najžešće Kristove opomene i najavu Sudnjega dana. Onostrani život za nas je nedokučiva tajna koju nekako nastojimo prispodobiti filmskim kataklizmičkim slikama potresa, poplava, požara… no nitko ne zna točno kako će to izgledati onoga dana kada „neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen“. Hoćemo li nagovještaj kraja prepoznati po znakovima s neba? Jesmo li te znakove već vidjeli, ali ih ne tumačimo kao nagovještaj svršetka? Nije li nagovještaj sve što nam se svakodnevno zbiva, sve što nas okružuje? Kraj možda neće biti atomska ili nuklearna bomba, kako su nekad svi strahovali. Naša će se zemaljska kugla zaustaviti zbog drugih monstruoznih ideja i ostvarenja. Kraj je hrana bez okusa, cvijeće bez mirisa, ljeto bez sunca, zima bez snijega… Na sve smo to navikli. Uslijed takvih nenormalnih obrata mutirali su razni virusi i bakterije koji su tako postali otporni na antibiotike i ostale vrste terapija. Ne bojeći se Boga, poigravamo se genetskim inženjeringom, uništavamo atmosferu emisijama otrovnih plinova, trujemo vode raznim otpadima, u mora izlijevamo ulja i naftu… Gledamo kako se na polovima Zemlje topi led pa izumiru životinjske vrste, sve podjednako važne u hranidbenom lancu i zakonima prirode. Nestane li ribe, nestat će i pingvina. Nestane li njih, izumrijet će tuljani i morski lavovi. Nestane li pak njih, od gladi će pomrijeti bijeli polarni medvjedi, i tako dalje. Puca karika za karikom. Topi se santa za santom. Koliko li smo puta vidjeli pune plaže naftom uprljanih albatrosa, galebova, kormorana…? Uzalud pokušavaju oprati svoje nekad bijelo perje, umorno teturaju doslovce zacementirani tom gustom, masnom, teškom naftnom smjesom koju je ispustio neki tanker nakon havarije… Na obalama kitovi nasukani uslijed nepoznatih razloga – sve do sekcije odnosno obdukcije kojom im je u utrobama pronađeno stotine nerazgradivih najlonskih vrećica…
Nije li zastrašujuće naše uporno nastojanje da uništimo sve lijepo oko sebe? Nije li strašno zaključiti da rapidno propadamo, srljamo u propast? Nisu li strašne ideje o klonovima, mutantima, kiborzima – a sve to već postoji! Igramo se s Božjim strpljenjem, ozakonjujemo istospolne zajednice, dopuštamo eksperimentiranje jajnim stanicama i embrijima, zakonski opravdavamo postojanje tzv. „surogat majki“ koje svoju utrobu za novce „iznajmljuju“ neplodnim parovima koji su svoje reproduktivne stanice „usadili“ u posve nepoznatu ženu? Namjerno se lansiraju kemijski izmišljene bolesti da bi farmaceutska industrija cvala od prodaje lijekova. Namjerno genetski modificiramo hranu da bi pravo sjeme bilo vrednije, skuplje i rjeđe od dijamanata – rezervirano opet samo za privilegirane. Sve je manje pitke vode i čistoga zraka. Kisele kiše, požari i nekontrolirano bahato krčenje uništavaju šume, pluća Zemlje… Toliko je biljnih i životinjskih vrsta nestalo samo za našega zemaljskoga „mandata“. Izgleda da bismo unedogled mogli nabrajati upozoravajuće znakove vremena – dok Gospodinu jednom ne prekipi, dok ne lupne žestoko šakom i ne kaže: Dosta!
„Kada će to biti?“ – pitaju Isusa. Dakako da bismo svi voljeli znati kada će to točno biti, da napunimo svoje svjetiljke uljem i čekamo – spremni. No, Krist ne daje odgovor. Uvijek valja biti spreman! Isus kaže da će se još štošta izdogađati prije Njegova posljednjega dolaska – „narodi će ustati protiv naroda i kraljevstva protiv kraljevstva… bit će i potresa, i gladi, i pošasti…“
Krist upozorava na još nešto. Kaže da će nam dolaziti mnogi lažni proroci izdajući se za Njegove izaslanike. Željet će da ih slijedimo u Njegovo ime, ali to neće biti Njegovi poslanici! Krist kaže: „Pazite, ne dajte se zavesti!“
Nisu li već odavno tu? Nije li demokratizacija donijela i strašan neposluh prema Bogu i Crkvi? Mnoge sekte nazivaju se pravom Kristovom Crkvom: Djeca Božja, Jehovini svjedoci, Mormoni… Toliko je struja koje izgubljene, usamljene i ranjive duše uvlače u svoje redove. Scijentologija, transcendentalna meditacija, Nova Akropola i još bezbroj drugih – sve su to (vražje) organizacije koje nastoje regrutirati što više sljedbenika, a onda im zarobiti duh. To nije još jedna „teorija zavjere“, to su činjenice. Osobito je mnogo sekti u našoj mladoj domovini. Tu nalaze iznimno plodno tlo nakon čvrstog režima koji nije dopuštao ništa do li jednoumlja. Katolička Crkva, naša majka, upozorava na njihove namjere. Izdaju se za Kristove sljedbenike, ali to nisu. Nisu kršćani, štoviše – krivovjerni su! Pomno odabiru krhke, ranjene, depresivne, a onda više nema uzmaka. Svojom agresivnošću i kontrolom manifestiraju moć pred kojom svi posustaju jer se boje. Kad si jednom njihov, zarobljen si! Samo te Kristova ruka može spasiti. Love u zamku doslovnim tumačenjem Biblije, pozivaju se na Duha Svetoga negirajući sva znansvena tumačenja Biblije (povijesne, ekonomske, političke, filozofske okvire). Odbacuju crkvenu predaju i oslanjaju se isključivo na tumačenje biblijskog teksta. Naglašavaju svaku emocionalnost, egzaltirani su, lažno vedri i prisni… Pjevaju i plešu u svojim svijetlim hramovima, naoko svakoga prihvaćaju. Groze se tobože netolerantne, gotovo srednjovjekovno mračne i isključive katoličke crkve. Oni su ležerniji, moderniji, odbacuju sve nepotrebno – od dekoracije nadalje – sve što tobože ugrožava ljudsku slobodu. Sve to ostavlja dojam življenog kršćanstva, što lako može prevariti neupućene koji tako postaju njihov plijen i njihovi robovi. Posve je suprotno; u njihovim je redovima mnogo pohlepe, oholosti, isključivosti, ambicioznosti, nekontrolirane želje za moći, vlašću, manipuliranjem. Sloboda i ležernost koju nude samo su maske za vrlo izraženu netoleranciju i istinsku mržnju prema svemu katoličkom.
Mnogim članovima sekti nezamisliv je život bez nje pa ostaju unutra i onda kad počnu sumnjati u ispravnost njezinog nauka. Pojedine sekte namjerno izoliraju svoje članove od okoline, rodbine, prijatelja i same obitelji uvjeravajući ih da su baš oni izabrani. Nakon određenog vremena, takva osoba ostaje ropski vezana uz sektu i gotovo je nemoguće izaći van. U nekim sektama bogoslužja su izuzetno nabijena snažnim osjećajima. Svatko je pozvan da slobodno moli, da govori po vlastitom nadahnuću, da ustaje i sjeda kad želi, pa sve to ostavlja dojam živosti, slobode i opuštenosti – što nije slučaj s katoličkim bogoslužjem (s iznimkom karizmatskih susreta). Pojedine sekte će preko svojih humanitarnih organizacija, koristeći vremena krize i neimaštine, pokušati pridobiti nove članove obilnim donacijama, neobičnom srdačnošću i literaturom koju će brižljivo staviti u paket humanitarne pomoći i duhovnog zova. Krist nas na to upozorava. I sveti Ivan nam je rekao: «Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama…» (1 Iv 2, 19).
Kad ugasne Sunce i dođe do sveopće pomrčine, kad nastupi zima i vječna tama, kad naša vlastita rušilačka snaga poput bumeranga pogodi nas i našu djecu – kucnut će zadnji čas. Prorok Malahija ima viziju toga dana: „Dan koji se bliži spalit će ohole i zlikovce, neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena mojega bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama“.
Kraj našega svijeta bit će zora, svanuće Novoga, obnovljenoga svijeta, Nove zemlje. Svršetak će biti početak. Slijedi novo proljeće, preobrazba. Kada dođe do sveopće katasrofe, suvremenoga „velikog potopa“, sići će Krist, naš Spasitelj. Doći će po nas. Nećemo tumarati razrovanim ulicama srušenoga rodnog grada opustošene domovine, oplakujući mrtve. Krist će uspostaviti novi grad, okupan u sjaju, kraljevstvo širom otvorenih vrata u koje ćemo s Njime ući. Ako smo bili pravednici i živjeli kako nas je poučavao, sve i da se svijet na nas obruši, neće nam pasti vlas s glave. Spasit će nas naša postojanost i nepokolebljivost u vjeri u Krista, Gospodina našega.
Sve tužno ostat će iza nas. Budemo li mu vjerni do kraja, dat će nam vijenac vječnoga života. Amen.
p. Anđelko Sesar