Mal 1, 14b- 2, 2b. 8-10
1 Sol 2, 7b-9. 13
Mt 23, 1-12
„Ako ne vidim da vaše riječi odgovaraju vaši djelima, neću misliti da mi savjetujete, već da mi se rugate”, misao je našeg pjesnika Marka Marulića, koja vrijedi za svako vrijeme. Sličnu je misao stavio u usta jednom od svojih likova čuveni Shakespeare: „Nemoj biti bezbožni svećenik i trnovit mi put prema nebu pokazivati, a sam kročiš cvjetnom stazom zadovoljstva, a da za svoju propovijed ne mariš!“ Mislim da se nad ovim riječima trebaju dobro zamisliti svi kršćani, a pogotovo svećenici, te ispitati svoju savjest, jer ponašamo li se tako, bit ćemo sablazan za ljude. I umjesto da ih Bogu dovodimo, odbit ćemo ih od Boga i Crkve. Nikad ne smijemo zaboraviti da mi u očima ljudi ne predstavljamo sami sebe, nego Boga i Crkvu. Po našoj vjerodostojnosti ljudi će zaključiti o vjerodostojnosti naše poruke. U tome je velika naša odgovornost. Jer nam je puno dano, od nas će se više tražiti i bit ćemo strože suđeni.
Isus je došao i pokazao Očevo lice. On se nije poput tadašnjih tumača Božjeg Zakona, farizeja i pismoznanaca, pozivao na pravila, na pravdu, nego je pokazao snagu ljubavi, koja obuhvaća i nadilazi Zakon i pravila. Kao što je Isus pokazao Očevo lice nama, tako smo i mi dužni pokazati ga drugima, posebno izgubljenima i zalutalima. Očevo lice je lice ljubavi. No, mi se, nažalost, često, kao farizeji i pismoznanci, radije držimo propisa, norme, istjerujemo pravdu i pravo zaboravljajući koje nam je poslanje. Zato nas opominje sveti Ivan Maria Vianney: «Koliki će nam na sudnji dan prigovoriti: `O, da ste na naše uvrede odgovorili dobrotom i ljubavlju, danas bismo bili spašeni`.»
Sva tri današnja čitanja trebala bi nas potaknuti na usklađivanje djela s riječima. U čitanju iz Knjige proroka Malahije radi se o svećenicima, levitima, a u evanđelju o pismoznancima i farizejima. Optužba jednima i drugima ista je: skrenuli su s Božjeg puta, odmetnuli su se od Gospodina jer su mu postali nevjerni. Napustili su istinu i pravdu, o ljubavi da se i ne govori, te jedno govore, a drugo čine – služe sebi umjesto Bogu. Zbog njihova primjera mnogi su se spotakli o Zakon, krenuli krivo slijedeći nevjerodostojne sluge Božje.
Takva optužba aktualna je u svim vremenima. Svećeniku može lako njegova svećenička služba postati samo izvanjski čin ako se uhvati u zamku navike, ako mu se duh zapetlja u zemaljske stvari, čime se uspava i zaboravi na duhovnu borbu. Tada prestane tražiti Božju volju i davati slavu Bogu, nego, ispunjavajući svoju volju, traži vlastitu slavu. U takvom slučaju nužno je potrebno pravo i iskreno obraćenje.
Kao što se prorok morao razračunavati sa svećenicima svoga vremena, tako je i Isus morao farizejima i pismoznancima proročki govoriti da bi im otkrio njihovu zabludu. Farizeji su htjeli biti pobožni ljudi i znali su da pobožnosti pripada služba Bogu i moralno vladanje, ali su iz svoje oholosti ili ponosa upali u zamku: došli su do zaključka da se pred Boga ne smije doći ili stati praznih ruku. Htjeli su se pred Njim opravdati točnim držanjem Zakona i Bog bi, mislili su, zbog toga trebao s njima biti zadovoljan.
Iz takve sigurnosti da oni sami čine nešto za Boga, na čemu bi im Bog trebao biti zahvalan, nemoguće ih je bilo dovesti u stanje u kojem bi ponizno priznali da čovjek ne može svojim zalaganjem Boga zadužiti. U ovomu slučaju potrebna je poniznost srca, uvjerenje da se čovjek uvijek pred Bogom pojavljuje praznih ruku i onda kad je učinio sve što je trebao ili morao učiniti. Kršćanski pjesnik prošlog stoljeća, kojega sam često citirao kad sam govorio o veselju i radosti, Georges Bernanos, u „Dnevniku jednog seoskog župnika“ uzvikom „O slatko čudo naših praznih ruku!“ izražava radost župnika koji je učinio sve što je mogao u svom krhkom i slabom zdravlju, dok nije dobio rak na želucu. Znao je da čudo pred Bogom ne leži u njegovu radu ni u njegovu djelu, nego u njegovim praznim rukama u koje je Bog stavio svoju milost i milosrđe. Riječi Gospodinove župnik je dobro razumio i usvojio: „Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: Beskorisni smo sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti!“
Takav bismo ponizni duh prema Bogu morali imati mi kršćani, svećenici pogotovo. Ali ponizan duh trebao bi se očitovati i u našem međusobnom odnosu. Nakon što je otkrio farizejima i pismoznancima njihovu zabludu, Gospodin se osvrće na svoje učenike i triput ih upozorava: „Vi pak ne dajte se zvati „Rabi“. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas zovu vođama jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.» Jasne su Isusove riječi. Ne smijemo zaboraviti da smo u Crkvi svi jednaki, bilo kakvu službu vršili, mjesto zauzimali ili naslov imali. Svi smo braća i sestre. Ne smijemo zaboraviti da smo svi, bez obzira na službu u Crkvi, uvijek i samo sluge Božje, nikad gospodari ili vlasnici povjerenog nam blaga. Amen.
p. Anđelko Sesar