Mudr 11, 22 – 12, 3
2 Sol 1, 11 – 2, 2
Lk 19, 1-10
Na početku bih vam ispričao jednu zgodu. Neki mladić na ulici upita jednu damu gdje se nalazi neka ulica. Gospođa na to reče: „Mladiću, lijepo me poslušajte. Ako me želite nešto pitati, najprije obrišite nos, izvadite ruke iz džepova, skinite kapu i naklonite se, a onda me oslovite s „milostiva gospođo“. Tek tada upitajte što vas zanima.“ Mladić zbunjeno pomisli da je to ipak previše: „Radije ću Vas napustiti.“ Nismo li i mi koji put slično postupili – umjesto da odmah pomognemo, postavili smo drugome bezbroj uvjeta? Zbog toga mnogi više ni ne dolaze k nama, nego nas radije zaobiđu jer ih je unaprijed strah naših uvjetovanja, dociranja i bukvica.
Kako je Isus postupao? Nipošto nije smatrao našom privilegijom da ga netko od nas smrtnika upozna i obrati mu se službeno, s poštovanjem, po bon-tonu odnosno kodeksu pristojnog ponašanja. Svojom prvom dužnošću Isus je smatrao potražiti izgubljene ili zalutale, i pokazati im pravi put. Tako u današnjem evanđelju čitamo kako je, ogorčivši time mnoge, svratio se nekome cariniku.
Isus je, došavši u Jerihon, zainteresirao silno mnoštvo koje je već mnogo čulo o tome neobičnom čudotvorcu. I nadcarinik je bio u masi, i on je izišao na ulicu. Budući da je bio malenoga stasa, nije mogao vidjeti Gospodina. Gurao se i probijao da bi došao do Njega, ali nije bio vođen golom znatiželjom, poput većine koja je došla želeći biti fascinirana kojim čudom – možda izlječenjem oduzetoga, istjerivanjem vraga iz opsjednutoga… Njih su više zanimale priče koje su kolale od kuće do kuće, nego što se zbivalo u Rimu ili Grčkoj, i što se sve odigrava iza kulisa političkoga svijeta. Carinik je želio susret s Gospodinom iz posve drugih razloga. Želio mu je iznijeti sve što ga muči i tišti, htio mu se izjadati, istresti sve što mu je bilo na srcu. Prolazeći kroz svjetinu naguranu s obje strane ceste, Isus je ugledao čovjeka na stablu smokve. Osjetio je silnu potrebu njegova srca, vidio je da taj čovjek mora s Njim porazgovarati, izjadati mu se u četiri oka, otvoriti mu dušu. „Zakeju, siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!“, obraća mu se Krist. Masa je osupnuta. Zar da prvo svrati ovome grešniku, izrabljivaču vlastitoga naroda, izdajici morala i poštenja? Da, jer „i on je sin Abrahamov“. Danas mu je došlo spasenje, „Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“
Kakav je to čovjek carinik morao biti kad su od njega svi zazirali? Što mu je to oduzimalo poštovanje i dostojanstvo? U Isusovo vrijeme carinici su zapravo bili lihvari. Rimljani koji su okupirali Izrael nisu sami utirali porez, nego su tu nezahvalnu zadaću dodijelili carinicima koji su bili zaduženi, prema ugovoru, svake godine određenu svotu novaca predati rimskoj vlasti. Kako su dolazili do novca, na koji su način na raskršćima, mostovima, gradskim vratima i tržnicama lukavo iznuđivali dadžbine – to je bila njihova stvar. Tako su carinici, koji su se s omraženim Rimljanima skrivali pod istim krovom i jeli iz iste zdjele, beskrupulozno iskorištavali i ucjenjivali svoje sunarodnjake. Smatralo se ispravnim carinike ne pozdravljati i na sve im se načine protiviti. Bili su omraženi i odbačeni među svojima. Upravo je zbog toga Isus svratio jednomu od takvih, imenom Zakej, i s njime objedovao. Zakej zasigurno nije bio glup jer se za njega kaže da je bio nadcarinik i vrlo bogat čovjek. Isusov je odlazak pod Zakejev krov morao drugim vjernicima Židovima i apostolima biti veliki šok. To je bilo kao da papa danas posjeti neku izrazito katoličku zemlju da bi prvo ručao s nadaleko poznatim bogomrscem, pronevjeriteljem, izdajicom, reketarom…
Zašto je to Isus učinio? Zato što je znao da je Zakej priželjkivao odbaciti svoj dosadašnji život i obratiti se. Bio je spreman polovinu svoga imanja dati siromasima i četverostruko vratiti svima kojima je učinio neku nepravdu – što je bilo daleko više nego li je to propisivao židovski zakon. Zakej je za svoje obraćenje nadodao toliko koliko je, po njegovu mišljenju, bilo potrebno da nadoknadi sve počinjene prijevare i iznude. To je Isusa neizmjerno obradovalo. Ta Kristova radost zbog obraćenog grješnika poznata nam je iz drugih Evanđelja. Isusova je zadaća i briga pronaći izgubljene ovce i vratiti ih stadu. I mi često zalutamo, ali Gospodin ne odustaje dok nas ne vrati u svoje krilo. Današnje evanđelje opominje nas da razmislimo o svojim dosadašnjim postupcima. Trebali bismo imati hrabrosti za obraćenje, baš kao i Zakej. Moramo promijeniti svoj život, okrenuti ga – ako treba – za 180 stupnjeva, početi ispočetka, s Kristom kao ciljem do kojega, poput carinika, moramo doprijeti.
Isus želi da postupamo kao i on, da drugima pomažemo ne postavljajući uvjete, da ne marimo za formu na uštrb sadržaja. Želi da pomažemo bezuvjetno kako nam nitko, poput onoga mladića iz priče s početka, zbog naših brojnih uvjeta ne bi okrenuo leđa i zaputio se na drugu stranu. Iziđimo ususret Kristu na ulice Jerihona, kličimo mu i slavimo ga, nećemo ostati nezamijećeni koliko god bili maleni i izgubljeni u silnoj svjetini. Ako je naše srce otvoreno za Gospodina i spremno odreći se svih dosadašnjih stranputica, Isus će stupiti i pod naš krov. Neka naše srce bude vječno svratište za tog neumornog putnika. Amen.
p. Anđelko Sesar