Jr 31, 7-9
Heb 5, 1-6
Mk 10, 46-52
Biti slijep i progledati. Napustiti stranputice i vratiti se na pravi put. Obrisati suze i utješiti se u Ocu. Napustiti „zemlje sjeverne“ i vratiti se zajednici. To su preokreti potaknuti ljubavlju i brigom Oca za svoj narod, za svakoga nevoljnika zaslijepljena grijehom, utonula u blato i kal vlastite samovolje, izgubljena u vlastitome sebeljublju, odmetnutoga od svojih korijena. Za sve se njih (nas) Otac brine oduvijek, vraćajući na pravi put „sužnjeve sionske“, slijepce svih vremena, pa i nas, slijepce današnjice.
Na izlazu iz grada Jerihona, pokraj puta koji je vodio u Jeruzalem, sjedio je slijepi prosjak Bartimej, živeći u neprekinutoj noći. Tuda je prolazilo veliko mnoštvo koje je slijedilo Isusa i Njegove učenike. O Nazarećaninu su svi neprekidno govorili prepričavajući doživljaje vezane uz Njega, svjedočeći viđenim čudesima, navješćujući ono što je On navještavao – Kraljevstvo Božje. Čuvši galamu i osjetivši komešanje, ne čekajući ni trena prosjak je stao vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se“! Činio je to bez uzimanja daha, ne prestajući vapiti iako su ga ušutkivali. Smetalo im je to zapomaganje i kukanje, naricanje i žalopojenje – svatko neka šutke i strpljivo podnosi svoju sudbinu… Ipak, slijepčeva vika doziva Isusa, zaustavlja Ga i dodiruje Njegovo meko srce, dok Njegovi pratioci te vapaje doživljavaju tek kao smetnju, a zaustavljanje kraj njega kao gubitak vremena. Ta valja požuriti u Jeruzalem! Tamo će njihov Učitelj uspostaviti novo kraljevstvo, pravedno i nesavladivo, štićeno neprobojnim bedemima ljubavi. Ohrabreni Kristovim čudima, nošeni na krilima slućene moći, s okusom pobjede na usnama, ne mare za ubogoga starca na prašnjavoj cesti. No, Isus reagira drugačije nego mnoštvo koje Ga je okružilo. I u zaglušujućem žamoru On čuje vapaj bijednika. Zna da svijet voli pobjednike i da će isto to mnoštvo uskoro biti razočarano kad vidi da se njihov vođa ne namjerava boriti mačem i kopljem, pa ni čudima kojima su dotad svjedočili. Bit će razočarani i osjećat će se izdanima i prevarenima kad vide da se Nazarećanin ne namjerava braniti ni razoružavajućom elokvencijom, ni minimalnim dokazima svoje svemoći. Okrenut će Mu leđa prvi put kad vide da dopušta da Ga pljuju i šibaju bezbožni, prljavi pogani nedostojni čak i prezira. Okrenut će Mu leđa kad ga vide gologa i ogoljenoga, u svoj ljudskoj bijedi i nemoći. Svi će se upitati zašto se ne spasi, zašto samome sebi ne pomogne, zašto trpi muke i poruge, gdje je taj očekivani sjajni mač u božanskoj desnici Očeva Pomazanika koji će svima pokazati gdje im je mjesto i uspostaviti pravdu?
Isus zna da će „Hosana“ koju će čuti kada uđe u Jeruzalem biti početak Njegova zemaljskoga kraja i zato ne žuri bedemima grada. Zove po slijepoga prosjaka i pita ga što želi. Prosjak želi progledati. Želi vidjeti put kojim mu je ići. Isus mu mirno odvraća: „Idi! Vjera te tvoja spasila!“ Slijepac kreće za Sinom Davidovim, Spasiteljem kojega je Bog poslao na svijet, sućutnim Bogočovjekom koji čuje neizrečenu molitvu nijemog i pogled prepun nade slijepog.
Bartimej ne kreće svojim putem, što konačno može, nego Isusovim. Progledao je i pošao za Njim. On je među rijetkima koji neće biti razočarani onime što slijedi – da Sin Božji bude sveden na bijednika, i da mu sudbina bude ista kao i razbojnicima. On je progledao i prepoznao Spasitelja, i nikakvo ponižavanje toga sveca neće ga ni odvratiti od vjernoga slijeđenja, ni demantirati njegova uvjerenja, ni posijati sjeme sumnje. Njegova je vjera u Nazarećanina nepokolebljiva. On nije među onima koji su ga na ulazu u grad dočekali mašući palminim granama, da bi ga kasnije ismijali i proglasili bogohulnikom i luđakom koji je umislio da je Izaslanik Božji. On kao da je čuo kad je Isus rekao: “Tko želi biti moj učenik, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!“ (Mk 8, 34). Nisu ga zaustavili ni oni koji su ga ušutkivali čisteći put pred Isusom iz Nazareta, ni oni koji su istoga toga Isusa – izbičevanoga i okrunjena trnovom krunom – proglasili običnim iluzionistom i magičarom. Bartimej je uzor čvrste vjere koja je kroz patnju postala vidovita i mudra, i spremna prihvatiti Isusovu radosnu vijest.
Pred Isusovim sućutnim licem danas izgovorimo riječi slijepčeva vapaja na putu za Jeruzalem: “Gospodine, želim progledati. Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! Želim spoznati! Želim te prepoznati i slijediti bez ikakvih pitanja, bez zrnca sumnje, makar znao da ću s Tobom biti i prezren i razapet. Neka naše „Hosana“ nikada ne utihne i ne pretvori se u „Raspni ga“. Neka naš život zasja po evanđelju, kao što je zasjao slijepome prosjaku na prašnjavim ulicama Jerihona. Amen.
p. Anđelko Sesar