Dj 5, 27b-32. 40b-41
Otk 5, 11-14
Iv 21, 1-19
Jedna stara priča kaže kako je neki pastir sjedio kod svoga stada na obali velike rijeke koja teče uz rub svijeta. Kad god je mogao, gledao je preko rijeke i svirao frulu. Jedne večeri prijeđe smrt preko rijeke, dođe na njegovu obalu i reče mu: “Dolazim po tebe. Odnijet ću te preko rijeke na drugu stranu. Bojiš li se?“ „Zašto bih se bojao?“, upita pastir. „Uvijek sam gledao preko rijeke od kada sam ovdje. Znam kako je tamo.“ Tada mu smrt stavi ruku na rame, a pastir ustane i pođe s njom na drugu obalu, ne bojeći se. Zemlja na drugoj strani rijeke nije mu bila strana, a zvuci njegove frule, koje je vjetar nosio, već su bili tamo.
U mitologiji mnogih naroda spominju se rijeke ili mora na rubu svijeta, a dijele našu stranu života od onostranosti. Kod Sumerana je, prije 4000 godina, svaki grad imao izlaz prema velikoj rijeci koja je vodila u zemlju mrtvih. U Egiptu su mrtve vozili, ako su njihova dobra djela bila veća od loših, u lađi boga sunca, u noćno carstvo mrtvih, na zapad. Grci su vjerovali da će nakon smrti kao sjene u podzemlju dalje živjeti. Da bi tamo stigli, morali su prijeći preko crne rijeke Stiks. Zbog toga se mrtvima u grob stavljao novac za skelara. U židovstvu su Eseni vjerovali u besmrtnost duše. Ova poznata židovska zajednica vjerovala je da se duša oslobađa tijela kao zatvora, a da je duša načinjena od profinjenog etera. Duše dobrih pune radosti uzlijeću u visinu i susreću se na jednome mjestu, s one strane mora koje se može usporediti s grčkim Otokom svetih.
Naš pjesnik Mak Dizdar spominje Modru rijeku preko koje nam je svima prijeći.
I kršćanstvo ima svoju rijeku koju mrtvi trebaju prijeći na svom putu u vječnost. To je Jordan. Ponegdje se i danas, kao metafora, kad netko umre upotrebljava izraz: otišao je preko Jordana. Sveti Kristofor zaštitnik je svih putnika, kršćanski skelar koji umiruće, na njihovu posljednjem putovanju, prenosi na drugu obalu.
Međutim, onaj slavni uskrsni događaj nije se zbio na Jordanu, nego na obali Tiberijatskog mora.
Nakon smrti Isusove, neki su učenici u strahu i zdvajanju pobjegli u svoje mjesto Kafarnaum na Genezaretskom jezeru i vratili se svome prijašnjem poslu – ribarenju, kao da nisu znali što im je dalje činiti. Šimun Petar rekao je ostalima: Idem ribariti. Rekoše: Idemo i mi s tobom. Jakov, Ivan, Toma i Natanael ušli su s Petrom u lađu. Cijelu su noć veslali, bacali mreže za ulov, ali ne uloviše niti jednu ribu. Razočarani, u zoru kreću kući. Na obali slijedi iznenađenje. Okupan zrakama izlazećeg sunca, na žalu ih dočekuje Isus i otkriva im kamo baciti mrežu da ulov bude obilat.
Petar je tri puta zatajio Isusa, pa ga sad Isus tri puta pita: „Šimune, ljubiš li me?“ Isus je znao da se Petar odavno pokajao, baš kao što mu je On odavno oprostio. No, sada mu daje priliku da svoje kajanje javno izrazi i ispovjedi. Tako „rehabilitiran“ (M. Zovkić), kao obraćeni grešnik, Petar će moći voditi Crkvu kao znak i sredstvo pomirenja ljudi s Bogom i međusobno. Sveti Augustin također kaže: „Trostruka izjava ljubavi za trostruko zatajenje, da jezik ne posluži više strahu nego ljubavi… Koji pasu Kristove ovce kao svoje vlasništvo, a ne Njegovo, pokazuju da ljube sebe, a ne Krista. Ta što drugo Krist želi reći rečenicom „Pasi ovce moje!“ nego: moje ovce kao moje pasi, a ne kao svoje; traži moju korist, a ne svoju…“
Sva uskrsna izvješća Novoga zavjeta, koliko god bila nevjerojatna, pa čak i pomalo zastrašujuća, zapravo otklanjaju svaki strah. „Kad je već svanulo, stajaše Isus na obali“ (Iv 21, 4). Evanđelist Ivan kao da govori: Isus više ne živi u ovome svijetu, on nas čeka na drugoj obali u novomu, Božjem svijetu. Kao pastiru u staroj priči, tako je Isus pomogao učenicima da nadvladaju strah, te spokojno i sigurno krenu za Njim. Isus koji ih je, u prošlim danima zemaljskoga života, pratio kao dobri pastir, otišao je preko rijeke, u zemlju posve ispunjenu Božjim svjetlom. Kao nekoć na Brdu Preobraženja, tako učenici i sada gledaju Isusa na onoj strani obale, okupanoga u uskrsnome sjaju. Je li to On, Gospodin? Nekoliko su godina za njim hodili, a sad nisu posve sigurni je li to On. Je li im se vratio? Njima, koji su na Veliki petak pobjegli od Njega i sakrili se u mišju rupu? Sada učenici posve drugačije reagiraju. Ne bježe od Njega, zaslijepljeni su blagošću svjetla koje se širi od Njega. Petar se ne može suzdržati, ne može dočekati da doveslaju do Njega, pa skače u vodu. Njegovo ih svjetlo preobražava i pomaže im da se izdignu, da uskrsnu iz noći rezignacije. Prestaju se bojati smrti jer ih ta blažena, katarzična svjetlost upućuje prijeko, na obalu života, gdje ih čeka Gospodin.
Nakon ovog ukazanja učenici ostavljaju svoje ribarske mreže i grade lađu Uskrsa, dovoljno veliku za sve one koji žele s njima krenuti u zemlju o kojoj im je Učitelj govorio na Gori Blaženstva. Točno im je objasnio koji „kurs“ odabrati, a evanđelisti su sve zapisali. Jesmo li i mi, poput Petra, ikada osjetili poriv da užurbano pohrlimo Gospodinu? Jesmo li Mu se požurili ususret, želeći se što prije utješiti u Njegovome zagrljaju?
Učenici dolaze na obalu. Mnogo ne govore. Šutnja kao da je vrhunac istine. Prava pobožnost ne sastoji se u mnoštvu riječi, ona je kod kuće kada šuti. To je mudrost, to je molitva. Ovaj put učenici nisu skeptični prema ukazanju, ne dodiruju Kristove rane, ne postavljaju znatiželjna pitanja: Odakle dolaziš? Gdje si bio? Zašto svaki put tako brzo iščezavaš? Kao da znaju odgovore, kao da se sve podrazumijeva. Gospodin održava vatru, Gospodin ih hrani ribom, Gospodin lomi kruh, Gospodin sprema gozbu. Opet zajedno jedu, ali to više nije posljednja zajednička večera, to je doručak – novi početak, početak dana, početak njihova naukovanja i djelovanja. Učenici će uskoro ostaviti svoje barke i krenuti u svijet pronositi Njegovo ime.
Iz njihove malene uskrsne barčice nastala je velika flota. Po svemu svijetu danas jedre crkvene lađe, držeći se istoga kompasa, ravnajući se prema istim zvijezdama. I mi ovdje sjedimo u jednoj takvoj lađi. Zemlja na drugoj obali nije nam strana jer su zvuci naše životne melodije već odavno tamo.
Zapamtimo da samo Gospodin može napuniti mreže našeg dosadašnjeg uzaludnog napora, samo On može pripraviti gozbu koja može nasititi naša gladna srca.
Napuni, Gospodine, i naše mreže, pokaži nam gdje je najviše ribe, usmjeri nas, budi naš kompas. Kriste na žalu, učini nas ribarima ljudi. Daj nam snage da nasučemo i ostavimo svoje male barčice i krenemo za Tobom, prateći Tvoje stope u pijesku. Daj da, poput Petra, propovijedamo Tvoj nauk i da, kako kaže papa Ivan Pavao Drugi, „lovimo srca božanskom riječi“, makar nas drugi opasavali i vodili kamo ne želimo. Amen.
p. Anđelko Sesar