Dj 3,13- 15. 17-19
1 Iv 2, 1-5a
Lk 24, 35-48
I današnje evanđelje nastavlja, u uskrsnome duhu, podsjećati na Pismo prema kojemu je Sin Božji neizbježno morao trpjeti da bi se ljudi obratili, progledali i spasili. Muku koju je morao proći „osigurali“ smo mu svojom ohološću i pretenzijama već u Edenu. Takav je ljudski rod, od takve je Božje gline stvoren, pa je mekan i lak za modeliranje, a time i sklon neposluhu. Stoga ne iznenađuje da ga povijest koja se ponavlja kao što se ponavlja svaki novi dan – ništa nije naučila. Uvijek ponavljamo iste greške, činimo iste grijehe, kao da smo kratkoga pamćenja i uzdržane mudrosti.
Stoga već u prvome čitanju iz Djela apostolskih slušamo prekoravajuće riječi svetoga Petra: „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog otaca naših, proslavi Slugu svoga Isusa kojega vi predadoste i kojega se odrekoste pred Pilatom kad je već bio odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste Sveca i Pravednika… Začetnika života ubiste. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“
Budući da je u Pismu napisano da Sin Božji za otkupljenje naših grijeha ima trpjeti i umrijeti – jesmo li mogli uopće promijeniti povijest? Jesmo li je mogli skrenuti u novo korito, usmjeriti drugim tijekom? Ako je tako kako je napisano neizbježno trebalo biti – kako smo mi mogli na to utjecati?
I današnje evanđelje opisuje trenutak kad se uskrsli Krist pojavljuje među učenicima. Zašto? Da bismo mi, nevjerni Tome, odagnali i otklonili i najmanje moguće kolebanje pri prepuštanju vjeri Kristovoj. Kristove riječi upućene prestrašenim učenicima – „Zašto vam sumnje obuzimaju srce?“ – neka nas svakodnevno podsjećaju na to da nismo usamljeni u kolebanju i sumnjama. Te su nesigurnosti mučile i one koji su kročili sa živim Kristom, pa kako ne bi nas koji nismo svjedočili Njegovim znamenjima i čudesima (jer ljudska je priroda nepopravljiva – oduševljava se ipak samo ako vidi vlastitim očima), nas kojima je preostalo tek da vjerujemo evanđeljima?
Je li patnja uvijek preduvjet za oslobođenje od boli, blaženstvo i sreću? Prethodi li radosti uvijek tuga? Prethodi li suncu kiša? Ljetu zima? Je li Krist morao pretrpjeti tako strašne boli i poniženja da bismo mi dočekali svoj Uskrs? Postoji li plima bez oseke, lavina bez pahulje, radost bez žalosti?
Patnja ima svoju tajnu. Svi smo svjedoci da je čitav ljudski život prožet patnjom, ali bez boli nema rođenja novoga čovjeka kao što bez boli nema prijelaza u drugi život. Mnoge stranice naših života ispisane su radošću, slavljima i veseljem, ali mnoge su natopljene suzama boli, samoće, tuge. Tako analizirajući vlastitu prošlost lako dolazimo do zaključka da u životu moramo sve izgubiti da bismo došli do onoga najvrjednijega, trajnoga, jedinstvenoga i veličanstvenoga!
Kristovo trpljenje nije tek puka slučajnost u povijesti spasenja. Tako je moralo biti. Da bi stablo urodilo plodom moraju mu biti otpiljene suhe i stare grane iz kojih će udariti mladi pup. Plemenito trpljenje rađa plodovima. Trpljenje se ne možemo izbjeći, stoga – iako zvuči olako – patnju treba prigrliti, prihvatiti je kao dio života, priznati sastavnim dijelom naše povijesti. Kao što je list protkan tankim žilicama, tako se patnja provlači kroz naše živote – isprepliće ga i povezuje poput mreže ispunjene danima blagoslova i blagostanja. Patnju nitko ne može izbjeći. Ona nas prati od kolijevke do groba. Ona je sjena prišivena za naša stopala. Vjerna je pratnja svakome od nas, redovito nas posjećuje, nije dragi gost ali je nužna kao pismonoša s brzojavom tužnoga sadržaja. Samo nas ona nikada ne napušta, pojavljuje se periodično kao magloviti dan – nekad joj se odupremo i iznad oblaka pronađemo sakriveno sunce, a nekad joj se predamo, ugušimo u njenoj vlažnoj melankoliji koja poput splena teško žvače našu umornu dušu i pokorno tijelo.
Naravno da svi priželjkujemo samo sunčane proljetne dane, ali ne bismo znali ni kako je proljeće lijepo, ni kako je sunce toplo da nije kišne jeseni, studene zime, mrklih prijetećih noći.
No, isto tako treba znati da zima nije smrt. Zvuk cjepanica nije završni pečat našega života. Zima je priprava za novi život, smiraj prije eksplozije boja, hibernacija prije novog buđenja. Zima nije svršetak nego početak – ona plodno tlo pripravlja za novi život. Bez zime nema proljeća, oboje se vrte u valceru životnih mijena, u krugu kojemu ne možemo odrediti početak i kraj. Da nema ljute zime opstali bi paraziti, virusi, bakterije; ona je filtar, cjedilo, sito – za novo radosno bujanje života u prirodi. Možemo je shvatiti i metaforički – zima je dokaz postojanja topline jer je upravo ona njezina opreka. Pšenično zrno mora pasti na zemlju i istrunuti da bi izraslo i donijelo plod. Majka mora proći nepodnošljive fizičke napore i boli da bi na svijet donijela začuđeni pogled novog mladog stvorenja. Zima je dokaz postojanja punine života jer nagoviješta proljetni ples narcisa i bariton bumbara. Njezino je postojanje nužno da bismo više slavili život i blagoslivljali svaki novi proljetni dan. Kao što bez njenih mrklih polarnih noći nema ni toplih ljetnih večeri, tako ni bez patnje nema radosti. Bez strašne muke na križu ne bismo osjetili silnu radost uskrsnuća.
Tugujemo za svojima najmilijima teško prihvaćajući da je smrt koja nam ih je otela bila tek trenutak prije njihova uranjanja u meke oblake vječnosti. Da nema noći, ne bismo znali kako je lijep dan. Da nema samara, ne bismo znali kako je lijepo bez njega. Da nema oluje, ne bismo cijenili mirisne, pospane bonace. Da nema sukoba, bitaka, ratova – ne bismo znali kako je divan mir među svima nama. Da nema bespuća i beznađa, ne bismo znali kako je divno kad Bog po nebeskome svodu razbaca zvijezde i pokaže nam put.
Krist je rješenje zagonetke svake patnje. On je dokaz nužnosti njezina postojanja radi slave i radosti uskrsnoga jutra. On opravdava njeno bolno razdiranje radi predivnog osjećaja olakšanja nakon što sve ružno prođe. Jedan je pjesnik rekao da „rumenilo zore počinje u ponoći“. Ne bojmo se. Neka se i na nas primijene Kristove riječi: „Ta ja sam!“
On nas nikada ne zaboravlja. Pa ako i mislimo da nam daje gorku čašu pelina, to je zato da bi našim usnama ponudio i svu slatkoću meda. Amen.
p. Anđelko Sesar